Tuesday, November 18, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 18. januar 1957.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Petak, 18. januara 1957. 

Radim malo - gotovo ništa; ima već dve nedelje kako nisam uzeo u ruke „Ponoćni ekspres“ iako ne verujem da će mi II čin koga radim pričinjavati ma kakve teškoće. Upravo u njemu leže neobično zanimljive mogućnosti za kontrapunktalnu kompoziciju. Ali šta se mene sada tiče ta kontrapunktalna kompozicija, koja me je nekad oduševljavala: to nekad, naravno, bilo je pre dve nedelje. U međuvremenu sam postao prilično ravnodušan prema toj drami, iako znam da postoji samo jedan pravi način da je se otresem, a taj je da je ipak napišem. Ništa me stvarno više ne zanima osim „Eroice“. Pitam se dokle će to trajati?

Zatim odoh u biblioteku: trebalo je da nađem neke Grimmove komentare koje mi je u svoje vreme M. preporučio kad sam mu govorio o Davidu. Preturao sam po rafovima i sricao naslove, kao firme u nekoj ulici kroz koju bi ravnodušno švrljao. Najednom osećajući kartonsku ivicu jedne knjige na svom dlanu spopade me neodoljiv smeh: smeh je počinjao polako kao neki andante i nije nimalo pretio da se pretvori u bučno cerenje; u početku je to bio mali gotovo nežni osmejak prepoznavanja, pokret usana na površini zuba, zatim je smeh počeo.

Ničeg nije bilo smešnog ni u toj knjizi, čijeg se naslova i ne sećam, ni u načinu na koji sam je spazio. Neki se ljudi obazreše sa negodovanjem. Poslah ih do đavola i umakoh. Napolju smeh prestade i ostade samo bol u vilicama. Smeh je postao bol: boleo me je odlazeći. jim_warren01
Stvarno mi je zadavao brige. Pomislih da se ne rugam svojoj opsesiji sa Davidom? Ali ja sam voleo Davida i nisam mogao da mu se podsmevam ma šta radio. Posle se setih da je bilo nečeg strašno nepodudarnog između tih knjižica, mene koji sam stojao sam u krugu opsednutih čitača, i toga što sam mislio o jevrejskom caru Davidu i o njegovoj pustolovini u Saulovom okolu u pustinji Zif.

Saul je spavao i iznad glave beše mu pobodeno njegovo koplje i ćasa kojom je pio bačena na jagnjeću kožu. Davidove noge behu odevene u mesečinu, koja je nepomična kao senka zemlje ležala između Izraeljaca koji su spavali, a jedan od čitača (masna lica i beličastih ruku) sricao je poluglasno neku sladunjavu priču iz Dekamerona . Bibliotekarka imađaše unjkav glas i brkove.


David je ukrao Saulovo koplje, ali ga nije ubio? David ne može ikog da ubije, rekoh sebi, jer mu to ne leži i mit o njemu mora da bude prepravljen. Zar u Engadskoj pustinji ne uđe Saul u pećinu u kojoj behu sakriveni David i njegovi Judejci, i skide se da ide napolje (bibliotekarka je upravo preporučivala neku raspravu o društvenom planu) a David mu neopaženo odseče skut grimiznog plašta.

Sad sam bio načisto: Saul je išao napolje i njegova debela stražnjica miropomazana sirijskim uljem belasala se na Davidov dohvat i dohvat Judejaca koji su čučeći u tmini gledali svog cara kako ide napolje (sere). (Bibliotekarka je uporno preporučivala knjižicu o društvenom planu, čitači su obrtali svoje listove), David je sekao komadić Saulovog plašta, a povrh toga ja sam osećao kako mi lagano ali neumitno spada pidžama ispod pantalona.

No comments: