Monday, November 10, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 10. januar 1957.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Četvrtak, 10. januar 1957. 

Raspust mog opstanka. Danas posle podne odoh na reku, ne među tesne dokove u čijem se međuprstju lađice i šlepovi kreću nepomično povrh senki nafte, nego na zemljanu obalu, nisku i sivu od rastopljenog snega. Dok sam stajao iznad vode primetih brojne delte oko sebe; delte su bile majušne kao na geografskoj karti i nalik na sedmostruke jezike neke aždaje iz legende.

Stajah i čekah da se nešto važno dogodi, ali ništa se nije događalo, ako se izuzme pisak broda koji je krstario povrh ostrvskog žbunja preko puta. Voda koju sam gledao bila je najpre sura kao pseća koža sa prozirnom belinom mestimično: izgledalo je da se magla skupila ispod njene površine i u šiljcima izbija tamo gde je reka ulazila u zemlju ili gde bi tupo udarala o kamen.

Sve što sam mogao da opazim na toj vodi bili su njeni gusti talasi boje gnoja: puno sasvim jednakih i srodnih talasa koji su se pažljivo nastavljali na vodu ispod sebe. Stvarno nisam imao šta da očekujem ovde na obali, ali sam stajao sve dok iz reke nije počela da niče tmina kao crna kratko podsečena trava.

Sagoh se da vidim taj trenutak vode koji nije bio nalik na val i nazreh da nije voden, ne uopšte od vode čiju sam kapljičastu čvrstinu osećao na licu kao nežne udare hiljadu malaksalih hitaca i osetih ubrzan nemir, te sam se skrojen u tom nemiru kao u labavom trikou, saginjao sve dok ne dotakoh vodu kao hladan obraz, uz koji sam se, čini mi se, mogao danima da izležavam.

Bio je to (što sam dodirnuo) majušni vodeni obraz; rashlađen kao lice istrto vetrom i beličast od zime. Uspravih se brzo, jer sam počeo da posrćen i voda posta za mene ravnodušna kao i pre: obraz se rasplinuo duboko dole, ali nedaleko od mojih cipela koje su neprirodno kvarile vodeni svet.

Dok sam se udaljavao od obale prebacih sebi da nemam dovoljno strpljenja sa svojim opsesijama - mada su opsesije: ta neočekivana poseta reci na primer, sve što je ozbiljno živo u mom životu - jer sam kukavica, a možda i zato što se plašim da se svet, šćućuren u tramvaju kao u nekom kovčegu od gvožđa, ne smeje mojim mokrim pantalonama.

Trebalo je besumnje bućnuti u vodu (iako je ona iz udaljenosti klupice na kojoj sam sedeo bila bljutavo siva i naftolika, a ne privlačna kao što mi se otkrivala dok sam je nadzirao iz blizine) i tako potpuno, potpuno saživeti se sa trenutkom koji je bio kratak kao večnost: jer sve što je na vodi bilo savršeno čisto bio je taj vodeni trenutak, providan u svom promicanju, ali ja sam odnekud mislio da to za pravog čoveka nije bilo doboljno. IsawasScrolls
Sećam se: legao bih sa ( ), jer sam imao postojanu želju da je želim i to što bismo nas dvoje učinili ležeći, ne bi bilo ništa osobito za nas oboje i to, opet, što bi nas jedno naše vreme ostavilo bez nas ili ravnodušnima ako hoćete, svirepo je bilo u našim poluživotima.

No comments: