Monday, May 05, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 11. avgust 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

11. avgust 1955. 

Pored muzike i istraživačkog putovanja, još samo politika ima onu čar, koju mogu dati pomešani jedino kocka i čežnja. Politika spada u one pustolovine čije pogreške nemaju prilike da se ponove. Njena veština je od one vrste koju možemo naći kraj dobrih kartaških stolova. Ali bi sasvim neprilično bilo zaključiti, da se ona može naučiti. Biti političar kao i biti nitkov - dar je koji nije svakom dan.

Ono što je čini čudnom je sposobnost sa kojom ume, ako je najvišeg reda, da spoji uzvišene ciljeve sa najnakaradnijim sredstvima. Šta više da od najnakaradnijih sredstava načini uzvišene ciljeve, ili od tih ciljeva nakaradna sredstva. Uvek pustolovna, ona je ponekad lepa, neretko zanimljiva, a u izvesnim slučajevima može biti i dobra. Međutim ima trenutaka kada liči na poeziju i po nadahnuću i po izvođenju. U svakom služaju stari Kancelar ima pravo: „Die Politik ist keine exakte Wissenschaft“.
x
Sve odaje u kojima smo živeli podsećaju na faraonske grobnice. U njima sahranjeni smo, sa predmetima koji su objavljivali našu slavu. Kraj nas nalaze se poređane stvari koje smo voleli. Ispunjene mumije prijatelja. Na freskama opisani srećni trenutci. Zar je onda čudno što sami sebi ličimo na lešine?
 x
 ( ) me pita: „Zašto se tebi uvek sviđaju žene koje pripadaju drugom?“ Očevidno je povređena opisom ( ). Šta čovek može odgovoriti na takvo pitanje? Uzgred P. se oženio i sinoćnim vozom otputovao za Trentu. (...)
 x
Najpre ne postoji nikakva „filosofija očajanja“ osim u nebeskom svetlošću naseljenim kritičkim glavama marksista, a zatim ta neumesno imenovana filosofija ne oplakuje nikakvu „propast sveta“. Prema tome marksistički napor da se ublaže porođajni bolovi iz kojih će on proizvesti nov, potpuno je izlišan i krajnje nametljiv, ako se tako sme reći. Oni se nude, tamo gde nisu ni u kom smislu potrebni.

Oni, najpre nazivaju jednu filosofiju očajničkom, a odmah zatim predstavljaju svoju kao spasonosnu, i po tome liče na sujetnu ženu, koja zajedno sa haljinom kupuje i njen model. Ovako opisana njihova podvala bila bi bezazlena, da oni više nego na sujetnu ženu, ne liče na pronalazača novog leka koji, da bi dokazao njegovu vrednost, mora najpre bolešću da zarazi svoje pacijente.


(Jer izgleda da je „marksistički lek“ nađen pre nego što je bolest uopšte „postojala“. Tako postojanje leka mora izazvati priznavanje bolesti.) Pesimizam je pre svega stvar morala, a ne metafizike. Jedna filosofija kojoj je prethodilo duboko osećanje moralnog bola, ne mora slediti taj bol do „propasti sveta“. Ona to i ne čini. Ako očajanje postoji, filosofija nije tu da ga opravda nego da ga objasni, ne da ga propoveda nego da ga ispita.

Jedna filosofija koja svuda vidi bol, nije još filosofija koja ga želi. Filosofija nije hrišćanska martirologija, niti cirk u kome profesori mudrosti uživaju da ih komadaju lavovi njihovih vlastitih ideja. Očajanje kao filosofija ne postoji. Postoji očajanje kao moral, kao izbor. Ne, Lukács ne voli da se tiska sa mnoštvom u raju i svetlosti. On gaji neka duhovno aristokratska osećanja, koja su za pohvalu.

Na jednoj strani su marksisti i naravno g. Lukács i to je stranka izabranih koji „vide glavnu liniju po kojoj se kreće čovečanstvo“, a na drugoj je strani čitava pethiljadugodišnja civilizacija sa svojim idejama, genijima i delima u potpunom mraku „filosofije očajanja“. Svetlost i Tmina. Đavo i Dobri Bog. Greh i Nada. Eto alternativa koje nam nude marksisti. No sam Lukačev akušerski napor, jer Lukács zajedno sa svojim jednomišljenicima „vidi porođajne bolove novog sveta i pokušava da mu ublaži te trudove“.

(Eto kako sama reč „ublaži“ pokazuje nepristrasnu volju da se pretvori u reč „umnoži“ koja bi bolje odgovarala Lukačevim naporima.) Sam, kažem, taj napor ne bi me potakao na komentar, jer nije ni prvi ni poslednji u najezdi „spasilaca“ svih boja, da ne ilustruje čitav jedan stil, naduven, dosadan, varvarski samouveren, sveznadarski, koji odlikuje sve marksističke pisce izuzev tri prva i najveća. (Nemoguće je otvoriti nijednu njihovu knjigu, da čovek već na prvoj stranici ne dozna: kako oni jedini imaju pravo, kako oni jedini znaju šta hoće, kako oni jedini umeju to što hoće!)
 x
 Kad jedna planina može imati više, približno jednakih vrhova, zašto to ne može i roman? Od kakvog je interesa hijerarhija pisaca koji su samo u konvencionalno utvrđenim granicama romana, pisali sasvim različite književne rodove. Zar je Traganje za izgubljenim vremenom više roman nego ispovest, ili Teskoba više ispovest nego roman? Zar je Doktor Faustus više roman nego filosofija ili

Tako je govorio Zaratustra više filosofija nego poezija? Zar je Kontrapunkt života više roman nego esejistika ili Manhatan Transfer više roman nego film? (Knjiga snimanja, mislim.) Zar je Salambo više roman nego slika ili Vaskrsenje više roman nego propoved? Nemoguće je govoriti o najboljem romanopiscu, nego samo o najboljem romanu jednog romansijera.

Sa kakvim se pravom i kakvim očekivanjem može istaviti Stendhal prema Gideu, Proust prema Balzacu, Joice prema Flaubertu, Zola prema Sartreu, Tolstoj prema Faulkneru, Dostojevski prema Kafki?

1 comment:

Anonymous said...

hoće li biti raspisan konkurs za stipendiju Pekićevu ove godine?