Sunday, May 08, 2011

Danilo ili život kao bol

Danilo ili život kao bol
Borislav Pekić povodom smrti Danila Kiša
Knjizevnost, 1990, sv. 2-3, str. 409-411. Isti tekst je objavljen i u Vidicima, 1990, br. 4-5, str. 66-69.

U poslednjim, za žive vidljivim, časovima verni je prijatelj upitao Danila boli li ga što. Da, rekao je. Šta upitao je prijatelj?
Život, odgovorio je Danilo.

U kratkom, jednostavnom, spokojnom priznanju našeg opšteg poraza, učinjenom bez nade, ali i bez očajanja, bez optužbe, ali s rezignacijom pobednika, u jedino mogućoj i poštenoj definiciji, priznali to ili ne, ljudske pozicije, bio je kao u hermetičkom, neprobojnom kalupu sudbine sadržan i za uvek sačuvan ceo njegov život.

A u tom životu, dužem od svojih godina, kao na neistrošivom beleg-kamenu humane povesti sabrana behu i tuđa trajanja – već rođenih i još nerođenih učesnika i saučesnika sveta kroz koji je Danilo prošao kao alfijska senka jedne bolje mogućnosti, uzvišenijeg pozvanja, plemenitije svrhe, plodonosnijih žrtava i mirenja sa spoznajom da je biti sen „nečeg drugog“ u čvrstom i okrutnom svetu našeg privida rizika, ali i s utehom da se rizik isplatio.

Nemoguće se možda i ne može postići. Ali za nemogućim se može, ponekad i mora žudeti.
*
Upoznali smo se davno, a poznavali, čini mi se, i mnogo ranije kad jedan za drugog ni čuli nismo. Uvek sam imao utisak da smo se nekada već sreli, da smo jednom bili prijatelji, da smo zajednički život pradavno proživeli i da je ovo što smo od ranih šezdesetih do kasnih osamdesetih doživeli samo prisniji nastavak, koga čeka treći – dublji i trajniji.

I kad se najzad opet sretosmo, obojica smo, čini mi se, instinktom osamljenika, da ne kažem izopćenika, ili da ne kažem tuđinca u stalnoj žudnji za Domom, znali da ćemo ostati prijatelji.

Prijatelji ne samo onim što nas je spajalo, već, možda i više, onim što će nas razdvajati.

A spajalo nas je dvostruko, montanjarsko-panonsko poreklo, uvek spremno da proizvede nepredvidljive plodove; spajale su nas večne, prinudne pa i izabrane seobe; spajalo i osećanje tuđinstva od kojeg smo obojica patili, potajno, ponekad i javno, nikad ga se, međutim, ne odrekavši, kao da nam se činilo da je ono najbolnije ali i najvredniji činilac naše sudbine. I još mnogo toga nas je spajalo ...

I delilo nas je mnogo šta, ali na onaj način koji ljude još čvršće i časnije vezuje. Delila nas je nesreća koju je on osećao, a ja tek slutio; vera u umetnost koju je on sa strašću negovao a ja je katkad igrao kao gost u hramu vernika; intenzitet življenja koji sam ja kukavički obuzdavao, a on mu davao zamah misije u svetu mrtvaca.

Sad nas ništa ne deli. Tek nešto malo vremena koje i onako ne postoji.

*
Prvi put smo sami sedeli u jednoj od njegovih sobica, kroz koje se selio kao kaluđer-isposnik, iz ćelije u ćeliju, iz iskušenja u iskušenje, iz lične u opštu dramu, i govorili o mojoj prvoj knjizi. Knjizi jednog tridesetpetogodišnjaka. Nismo, u stvari, govorili. On je govorio. Toliko ponesen, s takvom strašću da sam na kraju, taštinom savladan, ali sumnjom u sebe obuzdan, pomislio: „Dobro bi bilo da sam tu i takvu knjigu uistini napisao.“

Drugom, između ostalih prilika, opet sedim u sobici kod Danila. Ne sećam se da li je odaja ista. Svejedno je. Sve su njegove eremitske ćelije bile iste, čak i kad su imale više od te jedine sobice, i mnogo više sreće na koju bi bez zebnje pristajao.

Sad nismo sami. Tu su Mirko i Filip. Čita se rukopis Bašta, pepeo. trebalo je da čujemo samo odlomke romana, ali polako, s s teme na temu, malo unapred, malo unatrag, čita se manje više sve, pa onda i ono malo što se preskočilo.

Ja ne znam za ovakvu evokaciju detinjstva. Ne znam za ovakvu ravnotežu lirskog i parodijskog, nostalgije i analize, zanosa i razuma, ovosveta i onosveta, suza za koje se ne zna jesu li od plača ili smeha (biće ipak da su od plača, a smeh da je tek alibi odrasla čoveka).

Hrabro pronađene, duboko shvaćene uspomene, iskustva tanano prevedena iz jednog života u drugi, iz prolazne stvarnosti u trajniju budućnost umetnosti. Iz limba u raj.

Uspomene, koje premda nisu, mogu biti i moje i premda nisu, mogu biti uspomene i Filipove i Mirkove, koje prestaju biti Danilove, i postaju sveuspomene, sam proces memoriranja jedne i izabrane i uklete rase, u njemu pomešane s drugom ne manje nesrećnom. I po drugi put mislim, ali sada sa zavišću koje se ne stidim: „Dobro bi bilo da sam tu i takvu knjigu i sam napisao.“

Jednom je bio moj gost u Londonu. Nije u mom životu, ni u mojoj kući ništa pokušao da menja. Hteo je jednostavno, pripremajući se za Grobnicu za Borisa Davidoviča, da me upozna s jednim stanjem, stanjem zatočeništva, za koje je, sada vidim, s pravom, verovao da ga ne shvatam, iako je znao da ga u izvesnom smislu poznajem.

Kad sam mu, opet, naravno, u jednoj od njegovih azilsobica, nekoliko dana bio gost u Parizu, činilo mi se da mi je prvi zadatak bio da mu uredim sobu. „Ako misliš da mi urediš život, ne trudi se.“ Rekao je posmatrajući me s izvesnim sažaljenjem. „On nije u stvarima.“ Rekao je to čovek koji je suštinskim imenovanjem svih stvari kojih se njegov dar dotakao ove posedovao više od nas koji smo hteli, ako su prijatne i da ih imamo, ili ako su strašne da ih se odreknemo.

Poslednji put opet smo sami, kod mene u Beogradu, U mojoj ćeliji, mome azilu. Uvek slučajno, uvek na nekom raskršću, uvek u nekom prolazu i uvek s osećanjem da je to naš poslednji susret. Noć je. Naše je vreme, obojica smo bića mraka. I puna je mesečina u koju se nadam. Jer Mesec je moj.

U toj tmini, pod ledenim mesecom, otkriva mi najednom da je Sunce njegovo. Da je ispod tamnog pokrova njegove duše – svetlost radosti za kojom sam čeznuo. Razgovaramo od osam uveče do osam ujutru. Ne govorimo o knjigama. One su nam i dosadne i odvratne. I iznad svega – nedovoljne.

Ispovedamo „živote koji bole“. Ali kad smo o njima, te poslednje od prvih budućih noći, govorili, nisu najednom tako nepodnošljivo boleli. Ti tako bolni, tako strašni životi. Na kraju, u bunilu buđenja, pa i stida koju svaka ispovest podrazumeva, jedan od nas je rekao: „Možda ne boli život. Možda boli saznanje da se ne vodi na pravi način.“ Drugi je rekao: „A možda je baš to – život.“

Razgovor neću zaboraviti. Da se sada ponovi rano je. A kad kasno bude, nikome neće trebati.
*
Ranih šezdesetih dobio sam od Filipa Davida pismo u kome kaže: „Od Kiša još uvek ni traga ni glas. Ko zna, možda je kao Rembo odlutao negde. Zar nije uvek govorio da mu je dosta literature, svega? Ipak, nadajmo se, vratiće se ...“

S tog tajanstvenog puta naš se Danilo vratio. Hoće li i s ovog? On koji je sve mogao, mogao bi i to. Ne verujem da hoće. I ne mora. Može biti spokojan. Zna da će se međ našim sinovima, unucima, našim potomcima opet javiti alfijska sena proroka s njegovim likom i njegovom dušom , koga i tada nećemo poslušati.

A on nikuda nije otputovao. Vratio se tamo odakle je došao.

U naš jedini zajednički zavičaj.

3 comments:

Zlatna Lala said...

Uvek se iznova i iznova odusevim svakom novom objavom na Vasem blogu. Posebno kada je rec o ovakvom tekstu, u kome jedan neizmerno veliki i meni omiljen pisac, govori o drugom-takodje velikom i omiljenom.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Neizmerno mi je drago! Veliki pozdrav

Anonymous said...

Predivno.....kakav genije....Kakav covek! Svaka rec je biser. Obozavam ga.