Wednesday, March 16, 2011

Zatvorske karakteristike

Odmor od istorije XXI deo
Publikovano u Beogradu, BIGZ 1993, Copyright © Borislav Pekić.

ZATVORSKE KARAKTERISTIKE SOCIJALISTIČKE SLOBODE
Sveopšta kontrola populacije
Osnovni zadatak tamnice je, pored kazne, i upravo zbog te kazne, sprečavanje zatvorenika u bekstvu. Cela je arhitektura robijašnice tome zadatku podređena. Ona je, najpre, okružena visokim, debelim zidom, po čijoj je ivici posuto staklo ili podignuta dodatna mreža (ponegde napojena strujom visokog napona). Zidovi su obezbeđeni stražarskim tornjevima s uvek budnom naoružanom stražom, kojoj je naređeno da bez upozorenja puca na svakoga ko bez ovlašćenja prelazi zatvorske “granice”. Zatvorenici se više puta preko dana prebrojavaju, i drže zaključani, najpre po zgradama, potom i po skupnim sobama ili ćelijama. Dalja se kontrola vrši preko špijunki, naročitih otvora na sobnim vratima. Pretresi su redovni, temeljni, uvek iznenadni. Opasni primerci osuđenika drže se po samicama i pod pojačanom kontrolom.

Povrh svega, za tajni nadzor koriste se “svesniji robijaši”, čiji je zadatak da Upravi dojavljuju sve što drže da bi ovu interesovalo, a ovu interesuje — sve. Sistem međusobnog dostavljanja u znatnoj meri doprinosi čvrstini zvanične kontrole, kako aktuelnim dejstvom, tako i preventivnim strahom od informatora.

Monk at the sea

A kakvu sliku, u tom pogledu, pruža realsocijalistička (realna i socijalistička) sloboda?

Ona je pod punom i potpunom kontrolom državnih organa, potpomognutih Partijom i odozgo indukovanim strahom građana. Arhitektura takve države podudara se sa arhitekturom robijašnice. Njene su granice, kao granice koncentracionog logora, pomno čuvane, a negde su, kao u slučaju Berlinskog zida, dobile i uočljive konture “specijalnih zatvora”.

Iz njih je, kao i iz “tamnica visoke sigurnosti”, bekstvo nemoguće ili bar teško izvodljivo. Izlaze jedino službenici države i izvesni robijaši-slobodnjaci, koji su vlast nečim zadužili ili su sasvim bezopasni. Unutar države građani se neprestano kontrolišu, motri njihovo držanje, proverava njihova lojalnost, nadzire njihov život. Stalnim progonima, neizvesnog smera, drže se u strahu i pokornosti. U tome, kao ni u zatvoru, ne učestvuje samo država sa svojim organima. Stvoren je sistem međusobne građanske kontrole koji upotpunjuje državnu na svim nivoima: porodičnom, kućnom, uličnom, kvartovskom i gradskom, dovršenu kontrolom na radnom i javnom mestu.

Osećaj privatnosti lagano se gubi kao i u zatvoru. Čovek se i kad je sam ponaša kao da je na javnom mestu i da se na njega motri. (Možda se i motri?) Ako sam nije, a želi nešto poverljivo reći, okreće se da vidi prisluškuje li ga neko, a potom govori tiho, jedva čujno, partneru na uho. Najpre samo na javnom mestu, potom i u kući. Najzad i kad je u inostranstvu. (Svi su moji posetioci, prvih dana, u mojoj londonskcj kući spuštali glas kad god su na režim imali neku primedbu.) Iskusan robijaš neće drukčije postupati ni u zatvoru. Ni kad je na slobodi, njegovom inostranstvu.

Premda brojna, razvijena, bezobzirna više nego umešna, državna kontrola nije toliko široka i uspešna koliko se zamišlja. Njene realne moći do nerealnih proporcija uvećava strah. Na taj se strah računa da dovrši posao pacifikacije građanstva što ga redovne službe same ne mogu obaviti. Zato se on na sve načine podstiče. Šire se glasovi o njenim neverovatnim poduhvatima, iniciraju legende, svakom se dovršenom poduhvatu daje fabulozan i fabulirajući publicitet.

I strah se širi. Osnovni uslov za vladavinu “naoružane” despotske manjine je stvoren.

4 comments:

Anonymous said...

"ZATVORSKE KARAKTERISTIKE SOCIJALISTIČKE SLOBODE"

"I strah se širi. Osnovni uslov za vladavinu “naoružane” despotske manjine je stvoren."

Страх је највећи непријатељ слободе.
Док људи не почну да говоре, гласно, док људи не почну да се потписују својим именом, уместо да се крију иза псеудонима, нема нама слободе.
Иза скривања стоји неколико разлога: први је свакако страх, како од врхушке, тако и од исмевања; други је и скривена тежња у многима, тежња ка савршеном човеку, баш као што је то некоћ био Вођа. А савршенство не признаје омашке, те је боље грешити скривено, но отворено, макар и то само говор био.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Srđane,
Dugo su ljudi navikli da otvoren govor i kritika znači nesamerljive posledice, od gubitka službe do još većih reperkusija. Taj strah se godinama negovao, jer je vlast na taj način funkcionisala. To uništiti u glavama ljudi je teško i dugotrajno. Većina zazire od policije, a oni su tu u stvari da nas štite i da održavaju red.
Srdačan pozdrav.

Anonymous said...

Draga gospođo Ljiljana,

Nemam baš takvo poverenje u policiju kao Vi, ali to je verovatno posledica podneblja, na šta Vi i upućujete.

No strah koji je prisutan, koji se odnosi na javnu reč, taj strah je posledica upravo ovoga o čemu Pekić piše. A ljudi i ne razmišljaju koliko bi možda trebalo, ne "ventiliraju", ne preispituju, i to je možda posledica postupaka posleratnih.
"Nije tvoj posao da o tome misliš!"

Svako dobro,
Srđan

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Srđane,
Mislim da treba vremena da ljudi budu ubeđeni da zbog oprečnog mišljenja neće imati posledice. A za to je očigledno potrebno vreme. Ah to vreme, a mi smo svi nestrpljivi, jer i naše vreme teče.
Srdačan pozdrav.