Friday, March 18, 2011

Represija i teror

Odmor od istorije XXII deo
Publikovano u Beogradu, BIGZ 1993, Copyright © Borislav Pekić.

Represija i teror zasnovan na strogim ali ambiguitetnim zakonima i širenju straha

Upravljanje zatvorom vrši se kombinacijom represije i straha od nje. Strog Kućni red određuje oštre kazne i za najmanji prekršaj discipline. Ali njegove su klauzule neprecizne, rastresite, preširoke, te prostora ostavljaju brojnim tumačenjima i, razume se, zloupotrebama. U neodavanje dužnog poštovanja uniformisanim licima ili službenicima Doma spada i drzak odgovor i šamar. (Kako će se proceniti drskost nekog odgovora? Hoće li se uzeti u obzir samo reči ili i ton kojim su izgovorene? U šta spadaju gestovi? Lakat ili rogovi, na primer?) Osećaj represije pojačavaju drugi zatvorski rituali: upotreba broja mesto imena, stalno prebrojavanje, koje se, usled grešaka, otegne i satima vas na mrazu drži (leti se, začudo, mnogo manje u računu greši); špijuniranje kroz ćelijsku “bušu”, dok ste, recimo, na kibli; iznenadni pretresi, vršeni nepažljivo, u kojima vam strada lična imovina; kasapljenje paketa primljenih od kuće; cenzorsko kasapljenje pisama u oba pravca; grubost ključara; ponižavajući stav pri “mrtvim” šetnjama; prenatrpanost soba; zajednička kupanja i vršenja nužde itd., itd., itd., ...

2draught

Isti mehanizmi vladaju realsocijalističkom slobodom. Sve primedbe koje su se imale na snage reda i poretka oborenih eksploatatorskih režima, na policijsko nasilje i nepravične zakone, na zavisnost sudova od političke moći, zaboravljene su odmah posle pobede. Uspostavljen je Lenjinov poredak nevezanosti za zakon, trajno privremenog ili privremeno trajnog karaktera — kako hoćete — s Lascisovom preambulom o “naslednoj klasnoj krivici”.

“Narodni neprijatelji” progonili su se s podjednakom žestinom kao i narodni neprijatelji da bi se, najzad, prešlo i na “narodne prijatelje”. Krivični kriterijumi su enormno prošireni, zahvaljujući nepreciznim zakonima, sličnim robijaškom Kućnom redu, a kad ni oni dovoljni nisu bili, jednostavno su se kršili ili zaobilazili.
Eklatantan uzrok pravno nedopuštene širine je i znameniti čl. 133 našeg Krivičnog zakonika. On glasi:

“1. Ko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način” (Podvukao B. P.), “poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protivustavnu promenu socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja, na razbijanje bratstva, jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja ili vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, bezbednost ili odbranu zemlje, ili zlonamerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.”

“2. Ko delo iz stava 1 ovog člana učini uz pomoć ili pod uticajem iz inostranstva, kazniće se zatvorom najmanje” (podvukao B. P.) “tri godine.”

“3. Ko vrši upućivanje ili prebacivanje agitatora ili propagandnog materljala na teritoriju SFRJ radi vršenja dela iz stava 1 ovog člana, kazniće se zatvorom najmanje” (primedba B. P.) “jednu godinu.”

“4. Ko u nameri rasturanja izrađuje ili umnožava neprijateljski propagandni materijal ili ko ovaj materijal drži iako zna da je namenjen rasturanju, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina.”
Iako niste pravnik neće vam izmaći elefantijazična širina ovog člana koji, mimo ilegalnih organizacija, špijunaže i terorizma, obuhvata gotovo sve druge političke radnje. Način vršenja dela nemoguće je, na osnovu Zakonika, definisati, jer, pored taksativno nabrojanih, predviđa i druge načine, koje u međuvremenu ne opisuje. Navodi se “napis, letak, crtež i govor”, ali se dodatkom “i na drugi način” ceo zakon pretvara u slobodnu interpretaciju organa tužilaštva, kao što se dogodilo u nedavnoj aferi Opačić, gde je u takve “druge načine” ubrojan i — gest rukom.

(Pri čemu gest nije bio čak ni uvredljiv.) Od toga do inkriminacije čistog mišljenja nije daleko. Kad se propisuje kazna za ova dela učinjena uz pomoć inostranstva, određuje se najniža ali ne i najviša kazna. Nepreciznosti su belodane gotovo u svakoj rečenici, mogućnost za zloupotrebe neograničena.

Onda nije nikakvo čudo da statistike članu 133 Krivičnog zakonika SFRJ daju primat u represiji kao najpogodnijem sredstvu za obračun s političkim neistomišljenicima.

A kad aktuelna represija izostane, deluje strah od nje. Strah što je oštrom i proizvoljnom primenom zakona u srcima građana nastao, podgrevan je neprestanim kampanjama budnosti i otkrivanjem sve novih i novih neprijateljskih, špijunskih i saboterskih punktova.

U Duhu zakona Montesquieu je strah i strepnju uzeo kao obeležje despotija. Dodaćemo im i neizvesnost, široko polje egzistencijalne nesigurnosti, iz kojeg strah i strepnja dobijaju svoju zemaljsku hranu. Slobodu ne odlaže teror. Uvek je odlaže strah od terora. U normalnom, civilnom poretku stvari, ovakav strah se javlja samo kada ste počinili delo kažnjivo zakonom, a još niko za to ne zna. On je uvek vezan za realan razlog. U despotijama je načelan.

Plašite se za svaki slučaj. Po javnom iskustvu znate da za kaznu u vašoj socijalističkoj zemlji nije neophodno delo. Da je dovoljna sumnja. Pa ni ona. Tek objektivna mogućnost izvršenja dela. Najzad, ni ona. Sasvim je dostatna neka opšta potreba za krivcem. U mladosti boljševičke revolucije, recimo, da budete buržujskog porekla i uđete u kategoriju načelno klasno krivih.

Na robiji je strah konstanta življenja. Najposle se na njega naviknete. Ali ga uvek osećate. Trbušni vam je mišić uvek napet. Čak i kad ništa kažnjivo ne radite. Znate, naime, da, po svoj prilici, drugi to rade i da ćete, ako se to otkrije, zbog njih i vi stradati.

No comments: