Tuesday, September 07, 2010

Graditelji (I deo)

Graditelji (I deo) (Predgovor za jedan nedovršen roman)
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 70 - 73 ). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Napomena: Roman "Graditelji" (Beograd, BIGZ, 1995.- 286, [6] str. ; 21 cm) prvi tom je štampan posthumno. Na kraju knjige je dodat Pekićev sinopsis iz koga se vidi kako je pisac zamislio da će se roman dalje razvijati i završiti.

I deo

"I reče narodu svojemu: gle narod
sinova Izrailjevih veći je i silniji
od nas. Nego hajde mudro da
postupamo sa njima, da se
ne množe, i kad nastane rat da
ne pristanu sa neprijateljima našim,
i ne udare na nas i ne otidu
iz zemlje. I postaviše nad njima
nastojnike da ih muče teškim
poslovima; i građaše narod Izrailjev
Faraonu gradove Pitom o i Ramzes".
(DRUGA KNJIGA MOJSIJEVA)

Evo, najzad je kucnuo čas da i ja potražim svoje vreme, svoje izgubljeno vreme.

Moje traganje, međutim, teško da će imati sreću da kao na kamen spoticanja iznad zakopanog blaga naiđe na naš život, istinski život, život konačno otkriven i razjašnjen, jedini život stvarno proživljen o kome je sanjao Marsel Proust: potrošeno vreme nikada više neće biti pronađeno. umesto njega, ispod crne zgure koju uminula zbivanja kao truo ćilim prostiru po dnu sećanja, ispod sasušenog humusa dana, biće, kao s neispitanog arheološkog nalazišta – kakvog duhovnog Hisarlika – iskopana skeletna utvara prošlosti, međ grubim videlima nepoverljive sadašnjice rasuće se i razmrviti trošne mošti bez boje, bez sjaja i bez namene doli da nas privole na bogobojazno priznavanje sopstvene prolaznosti, a u onom ređem i srećnijem slučaju na mirenje sa tim nestalim ustrojstvom bitka.

Za uzvrat, ako budemo radini i žilavo odani neblagodarnom zanatu kopača vremena, možda ćemo između dva njegova susedna sloja, kao između dva slepljena listića zlatne vene, pronaći svoje mesto u nekom opštijem razmeštaju i upoznati sudbinu čijom smo previšnjom voljom tamo dospeli.

allegory

Bilo kako bilo i ma šta proizišlo iz ovog uzbudljivog, opasnog i pomalo nekrofilnog truda, koji prividno seća na buđenje mrtvaca, a mahom je samo zabijanje glogovog kolca u prošlost, čije nas albino-vampirske oči žedne i naše krvi motre iz zasede i puštanje njenog neuspokojenog leptirka da otprhne u ništavilo kome pripada, ma šta se, dakle, bude iščaurilo iz ove književne pustolovine (jer pisac, pošteno rečeno, nije kadar ni o njenom toku, a nekmoli o njenom neizvesnom završetku izneti išta pobliže) ona više ne može da se obuzda.

Vaskrsli Lazar iz Vitanije ne može se ponovo poviti u pomazani pokrov, vratiti pod gvožđem nedodirnut sveže okrečen dolmen, a da se poricanjem čuda ne primame nesagledive posledice po nadu onoga koji se na svetogrđe drznuo.

Pustimo stoga da sve teče po svojim unutrašnjim zahtevima, a sopstvenu inicijativu ograničimo na ispiranje, čišćenje i ređanje iskopina, što ih uznemirena prošlost kao lavu izlučuje iz svoje prenatrpane utrobe.

Potrebno je, međutim, upozoriti na to da je ovo što se sada sa izvesnom zebnjom prepušta sudu javnosti samo prva bušotina, tek okno ili izdvojen kop na neizmernim ledinama prošlosti, početna knjiga u sazvežđu hronika koju će kao gravitaciona sila, kao zajednička kičma držati na okupu spori uspon i brzo propadanje Kuće Njegovan-Turjaških, sa kojom pisca (kamo sreće da mogu reći letopisca ili zapisničara!)

spaja srodstvo po sudbini više nego po krvi, budući da joj pripada samo skromnim četvrtim delom pa i njime u razblaženom toku, i osećanje saučesništva više nego lično sudelovanje u događajima što će sa odgovarajućim podnebljem jednog uništavajućeg rata, jedne zastrašujuće revolucije i jednog uzbudljivog nazovi-mira, biti opisani ne kao indiferentna istorija tako draga projektantima, paladinima i korisnicima pobede, a tako mrska predvodnicima, sledbenicima i žrtvama poraza, već, ako mu pođe za rukom, kao patnja i radost, kajanje i blaženstvo, griža i nesvest, vera i sumnja koja se, eto, obnavljaju u novom ruhu pomoću naročitog poretka drevnih isluženih, izanđalih reči.

I kao što zvezde rasturene po maglinama ne nastaju u slučajnom trenu kad zaiskre u hijazmi okulara našeg teleskopa, a ipak, na neki način za nas se tek tada razgorevaju, tako će i knjige-karike ovog lanca raspadanja, propasti, agonije i beznađa biti objavljivane onim redom kojim budu pisane, a ne onim lažnim, konvencionalnim i naturenim redom kojim prošlost u njima postaje sadašnjost, a ova se bez smisla za nas srozava u takozvanu budućnost.

A da li se baš sve zbilo onako kako će biti predstavljeno, značajno je samo za merenje dubine raskola koji odvajaju neutralne činjenice života od prisnih činjenica njihovog trpljenja, stvaran ali mrtav pejzaž od nestvarnog ali živog otiska što ga sa njega kao sa voska uzimamo; mrtav pejzaž ostaje da gnjije na zidu vremena, a mi hitamo dalje sve novim i nepoznatijim predelima, odnoseći u duhu samo njegovu promenljivu, nepouzdanu i slobodnu kopiju.

Ne smetnimo stoga sa uma – to će obezbediti da se "Graditelji" prime sa manje predrasuda – da je svačija memorija, a umetnička doslednije od drugih, samo izložba reprodukcija, počesto tek odlivak iz treće ruke, jedna izopačena, okrnjena i oronula retrospektiva pradavnih radova, kojoj sastavljač, taj samozvani kustos prošlosti, suverenom pristrasnošću izbora i tumačenja daje oblik, smer i svrhu.

Pravi, dakle, smisao ove knjige, a i onih za koje se nadam da će je u budućnosti slediti, kao što ona sledi tek jednu od mnogih nizbrdica na putu Njegovan-Turjaških u ambis društvene istorije, ili, da budem jasniji, onaj povoljniji smisao na koji kao na lisičiji trag pisac želi da uputi čitaoca, nije u pružanju nazovi verne slike jednog mrtvog vremena – u naporu da ostanem pravedan uspeo bih jedino da postanem bezosećajan – jer to vreme, uostalom, još uvek traje, a trajaće i kad nas više ne bude bilo; on je u autentičnosti osećanja tog vremena, i stoga, velim, samo stoga ima brutalnu prirodu obračuna.

Sve i kada bih hteo, kada bih, uzmimo, sebi za cilj propisao da budem nepristrasan, nezavisan, nepristupačan, bezok kao terazijama opterećena Pravda u starovremenskim sudištima, i da se pošto-poto uzdržim od nedostojnog uplitanja u ono što neskromno proglašavam stvarnošću, a što je samo jedna od njenih meni dostupnih izvesnosti, sasvim različita, pri tom, od neke njene druge, takođe punovažne i punopravne izvesnosti prijemčive recimo za vas (cilj, kako se vidi, i inače nedostižan) taj ravnodušan postupak, ni bogovima svojstven, ne bi bio izvodljiv: da ga primenim morao bih najpre da se odreknem svoje ličnosti, čije se najčovečnije svojstvo sadrži baš u opredeljivosti i sposobnosti izbora.

Između opasnosti da ne izaberem pravu istinu i pogibelji da je iznesem kao da me se ona nimalo ne tiče, nekom prevratničkom neodlučnošću zaveden, uputio sam se sredokraćom, na kojoj ću zacelo biti izložen dvostrukom riziku: da nesvesno zaobiđem istinu, ako je ima u obliku u kome jedno biće može da je shvati, i da se u to upustim bez dovoljno saosećanja.

Obično se veruje – ne znam išta lakoumnije od svođenja mašte na jedan uski kolosek – da svako opisivanje detinjstva ima memoarsku vrednost.

Uzimam sebi slobodu da izjavim kako u "Graditeljima" to nipošto nije slučaj.

Međutim, iako svi događaji o kojima se govori ne pripadaju autorovom životu, a nekoji ni istoriji njemu bliskih osoba, ipak su osećanja u većini navrata njegova, ili bi bila da je on nesrećom sudeonik tih zbivanja, a u prvom redu isključivo njegovo je osećanje stvarnosti ma kakvo ono bilo, ma kako se drastično ispoljavalo, i ma kako se neočekivano vremenom preinačavalo, svuda tamo gde je izričito vezano uz njegovo ime.

Za pisca, a čini mi se u odgovarajućoj meri za svakog čoveka uopšte, nemoguće je da živi jednim o nepromenljivim životom: on je uvek pomalo i ono o čemu sanja ili piše (opet dakle sanja) kao što je ono o čemu sanja ili piše (sanja dakle opet) uvek pomalo i on.

Bogaza u živom pesku beznadežnosti sa koje je gospođa Angelina Njegovan tražila, pa možda i našla Boga, nije li to ona ista stranputica na kojoj sam Ga i ja tražio? Kad Isidor, njen sin mezimac, ostane bez Njega, nije li to onaj isti nepopravljivi način na koji sam Ga i ja izgubio?

9 comments:

Goran said...

Poštovana gđo Pekić,

da li postoji mogućnost da se na ovom blogu objave Pekićevi audio zapisi? Bilo bi zanimljivo čuti njegov glas.
Da li možda postoje neki njegovi video zapisi (TV intervju ili slično)?

Pozdrav

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Gorane,
Postoje mnogi audio zapisi Pekićevi ali za to bi mi trebalo dosta vremena koje sada momentalno nemam. Možda kasnije.
Takođe postoji i video snimak njegovog razgovora sa mladim ljudima, ali i tome bih morala da posvetim posebnu pažnju, pa će i to morati da sačeka.
Drago mi je da se interesujete i sigurno da će to biti interesantno.
Srdačan pozdrav.

Anonymous said...

Da li je neophodno pročitati "Zlatno runo" da bi se razumela knjiga "Graditelji"?

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Anonymous,
Nije naravno potrebno pročitati "Zlatno runo" da bi se razumeli "Graditelji". Oni naravno imaju ličnosti koje se pojavljuju u "Zlatnom runu" ali takođe i u "Hodočašću Arsenija Njegovana" ali to je ipak poseban roman koji je čak pisan pre svih ovih drugih koji tretiraju porodicu Njegovan. Nadam se da će Vam se svideti.
Srdačan pozdrav.

ana said...

Očarana sam Pekićevim delima,evo mesecima iscitavam njegove knjige i zivim sa njegovim junacima.
Pitam se kako mogu da dodjem do ostalih delova "Graditelja", da li je neka izdavacka kuca stampala ostale tomove ovog romana.
Klanjam se duhu ovog velikana.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Ana,
mnogo Vam hvala na komentaru,
želela bih da Vam opširnije odgovorim, pa Vas molim da mi pošaljete Vašu mail adresu.
Srdačan pozdrav
Ljiljana

(published by Ljiljana Pekić) said...

Deaga Ana,
možda Vam je zgodnije da mi pošaljete Vaš mail na moj mail:
lillypekic@gmai,.com
Srdačan pozdrav
Ljiljana

Anonymous said...

Ima li nekakvih vesti, ne nadjoh nista na netu o nastavku, tj. drugim delivima. :)

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Anonymous,
kao što je navedeno na početku ovog priloga, "Graditelji" su nedovršen Pekićev roman. Ovo je samo jedan odlomak. Ovaj roman je publikovan prvo kod BIGZ-a, a kasnije i kod Lagune, kao nedovršen roman. Jedino se tako može naći ono što je pronađeno u zaostavštini.
Srdačan pozdrav.