Thursday, June 03, 2010

Mudri saveti

„Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića

MU­DRI SA­VE­TI PO­DOB­NI VRE­ME­NU ČUDA

Živi­mo u vre­me­nu čuda, u kome je sve i moguće i ne­mo­guće, za­vi­si s koje stra­ne ne­š­to po­sma­tra­te.

Čovek je živ ili mr­tav, za­vi­sno po­sma­tra­te li ga s ove ili s one stra­ne gro­ba.

So­ci­ja­li­zam je živ ili mr­tav, za­vi­sno živi­te­ l­i u nje­mu ­i­li­ ne. Ako živi­te, po­la­zi li ­va­m to­ za ­ru­kom­ do­bro ili rđavo; ako ne živi­te, kako živi­te tamo gde ga nema.

Vre­me čuda ­o­bi­lu­je čud­nim sa­ve­ti­ma kako da se ne­u­god­na iz­beg­nu, ugod­na usa­vr­še.

Če­ti­ri sa­ve­ta iz ove emi­si­je tiču se ljud­skog­ zdrav­lja, četi­ri sreće, peti dotiče obo­je, a je­dan je ostav­ljen za po­li­ti­ku od koje žive ­je­di­no po­li­tičari, a svi se mi dru­gi sna­la­zi­mo.

200146663-002

Aso­ci­ja­ci­ja škot­ske in­du­stri­je vi­ski­ja ob­ja­vi­la je is­hod sta­ti­stičkih istraživan­ja ispičutur­skih na­vi­ka 85 000 građana Kali­for­ni­je.

Ona dokazuju da oso­be koje piju jed­no do pet pića dnev­no ima­ju znat­no man­je šanse da pro­pa­te od srca nego oni što piju samo s vre­me­na na vre­me.

Po­go­to­vu je taj broj im­pre­si­van u poređenju s pot­pu­nim ap­sti­nen­ti­ma.

A s gle­di­šta države, čak i ako se uključe sa­o­braćajne ne­sreće i za­n­e­ma­ri po­rez koji je izdržava, tro­ško­vi lečenja od al­ko­ho­li­zma ne­u­po­re­di­vo su man­ji od sred­sta­va utro­še­nih na se­da­ti­ve i uspav­lju­juća sred­stva koje sprečava­ju Ame­ri­kan­ce da ne rade i pre­ko noći.

G. Tejt iz Esek­sa dao je sa­vet ne­za­po­sle­ni­ma da ni za živu gla­vu ne od­la­ze u en­gle­sku državnu bol­ni­cu, čak i ako se po­sle ne­ko­li­ko ­go­di­na čekan­ja nađe za njih pra­zna po­stel­ja.

Po levičar­skoj na­vi­ci po­mi­slićete ­da je sa­vet po­sle­di­ca od­lu­ke kon­zer­va­tiv­ne vla­de da lju­di­ma bez po­sla us­kra­ti državnu pomoć.

Nije. Tej­tov pred­log potiče iz sa­znan­ja pra­vog raz­lo­ga za ovu me­ru šted­nje.


Vla­da, na­i­me, nije si­gurna ko će od njih iz bri­tan­ske bol­ni­ce živ izaći, jer i to se događa. Ako se čovek živ, a još uvek ne­za­po­slen vra­ti, tro­ša­k je ve­li­ki; ako du­go­ za­u­zi­ma po­stel­ju a ne umre, još je veći.

Sad, ka­kva je, do vra­ga, to bol­ni­ca koja, kad već ne leči, ne ga­ran­tu­je ni olakšanje držav­nom budžetu?

Da se sačuva­ju En­gle­skin­je po uli­ca­ma a En­gle­zi­ma osi­gu­ra pol­no zdrav­lje jed­na pro­sti­tu­ka i ne­u­spe­la kan­di­dat­kin­ja za na­rod­nog po­sla­ni­ka pred­ložila ­je­ o­sni­van­je­ držav­ni­h jav­nih kuća gde će tro­ško­ve ­za ­si­ro­ma­šne kli­jen­te­ plaćati­ vla­da.

Sa­vet ­ni­je­ prim­ljen, prem­da ­je­ o­d ek­sper­ta ­po­ti­cao. Nije bilo para.

Vla­da ih je po­tro­š­i­la na po­li­ci­ju koja čisti lon­don­ski Soho od ne­zvanične pro­sti­tu­ci­je, šti­ti En­gle­ski­n­je po uli­ca­ma, a En­gle­ze vraća domaćem og­njiš­tu, ter­mo­fo­ru i te­le­vi­zij­skim iz­vo­ri­ma uzbuđenja.

Kako da se umre, a ne bude mr­tav? Pi­tan­je­ je te­ško, ali u vre­me­nu i zem­lji čuda i na nje­ga ima od­go­vor.

Go­di­ne 1988. ob­jav­lje­na je vest da se u Bri­ta­ni­ji na­glo ­počelo ­u­mi­ra­ti. Bir­min­ge­m je ­na prečac i­zgu­bio 3 600 lju­di, Mančester 7 000, Li­ver­pul 10 000, a iz mog kra­ja, lon­don­ske op­šti­ne Čelzi & Ken­sing­ton, bez tra­ga je ne­sta­lo 5 443 građana.

Po­mor nije pro­u­zro­ko­vao nov mo­del vi­ru­sa nego nov mo­del lo­kal­ne po­re­ze uve­de­n od ­to­ri­jev­ske­ vla­de. Ako­ se ne ­u­pi­še­te u iz­bor­ni re­gi­star, tak­su ne plaćate, ali ste mr­tvi. No, ako ste mr­tvi, a ne tek po­rez iz­be­ga­va­te, mo­ra­te ležati u san­du­ku.

Ne možete­ še­ta­ti uli­ca­ma i uživa­ti osta­le ­po­vla­stice živog Bri­tan­ca koje nisu ve­li­ke ali ni­su ni za od­ba­ci­van­je.

Je­dan ro­dol­ju­bi­vi pu­blidcista pred­laže da se ras­ko­pa­ju svi ne­dav­no­ za­tr­pa­ni­ gro­bo­vi, otvo­re kovčezi ­i­ od nji­ho­vih­ sta­nov­ni­ka učti­vo­ zat­raže do­ka­zi­ da ­su ­u­i­sti­nu­ mr­tvi.

„Opro­sti­te, go­spod­ine“, tre­ba reći, „vi možete tvr­di­ti da ste mr­tvi, ali što se mene tiče vi u tom kovčegu ležite da iz­beg­ne­te građan­ske oba­ve­ze. Ja vas mo­ram­ za­mo­li­ti ­za ­jači do­ka­z da ­ni­ste živi.“

Mor­bid­no, ali po­uz­dano.

Veza zdrav­lja sa srećom, do sada održava­na je­di­no pomoću ba­ja­tih na­rod­nih po­slo­vi­ca, upri­ličena je, kako val­ja, pre­ko pištol­ja.

Ma­sa­kr u gra­du Han­ger­for­du po­no­vo je po­kre­nuo pi­tan­je kome tre­ba iz­da­va­ti do­zvo­lu za no­šen­je oružja. Pi­ter Bridžer pred­laže in­ge­ni­o­zan pro­pis koji do­zvo­lu isto­vre­me­no­ do­pu­š­ta ­i­ za­bran­juje.

„Niko“–ve­li – „ne može po­se­do­va­ti re­vol­ver koji može da ubi­je, ako ne dokaže da je pri zdra­voj pa­me­ti; niko pri zdra­voj pa­me­ti ne može po­se­do­va­ti re­vol­ver ko­jim se ubi­ja“.

Pre­la­skom na sreću do­la­zi­mo do bo­gat­stva i kako ga u Bri­ta­ni­ji ste­ći.

Džon Vil­man pi­še­ da ­je­Ve­li­ka­ vo­zna pljačka­ sto­leća iz 1963. ko­šta­la dva i po mi­li­o­na fun­ti, a da su učesni­ci u njoj kažnje­ni s dva­de­set do tri­de­set­ go­di­na ro­bi­je.

Go­di­ne 1981. je ban­kro­ti­ra­la ugled­na fir­ma Norton & Var­burg. os­te­tiv­ši in­ve­sti­to­re, ma­hom sit­ne šte­di­še, takođe s dva i po mi­li­o­na fun­ti, a ute­mel­ji­vač ovog fi­nan­sij­skog lo­po­vlu­ka osuđen je na tri­ go­di­ne.

Sa­vet ­ni­je­ da­t a­li ­je ­ja­san. Danas je unosnije diletantski osnivati ban­kro­ter­ske fir­me nego ih i naj­pro­fe­si­o­nal­ni­je pljačkati.

Imi­gra­ci­o­na služba Bri­ta­ni­je muke muči sa zah­te­vi­ma za usel­javan­jem lica koja dok­umen­ti­ma do­ka­zu­ju da su s već na­tu­ra­li­zo­va­nim usel­je­ni­ci­ma u krv­nom srod­stvu. U spo­ru ­je do­ne­dav­no krv bila spo­red­na.

Bro­ja­la se boja kože, ve­š­ti­na, sreća. Sad je jav­lje­no da je DNA, ge­ne­tički krni test, ka­dar bez dvoj­be utvr­di­ti da li je žena što plače na gra­ni­ci vaša kčerka ili bo­ga­ta udo­vi­ca koju ženi­te.

Sa­ve­t je ne­mo­guć i ta nas nemogućnost­ do­vo­di do po­li­ti­ke, gde su, takođe, svi sa­ve­ti be­smi­sle­ni, pa ćemo ih pre­pu­sti­ti po­li­tičari­ma koji su pali ili oni­ma koji mi­sle da neće.

Možda ćemo ipak dati uzo­rak.

U Ju­go­sla­vi­ji ­je ne­dav­no štraj­ko­va­lo dva­de­set ne­za­po­sle­nih pro­fe­so­ra mark­si­zma. Žalim ih, ali im sa­ve­tu­jem da se vra­te u ško­lu, ovog puta neku koja im na­u­ku neće osta­vi­ti na ce­di­lu ne­srećnih isto­rij­skih is­ku­sta­va.

2 comments:

Dejan said...

Da se covek najezi od koincidencije: pominjanje proslog velikog britanskog masakra takoreci na dan ovog novog.

Znam da je Pekic uvek aktuelan, ali ovde nisu cista posla... (mala crnohumorna sala).

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Dejane
Prosto neverovatno. Ali "slučajnosti" nisu baš uvek slučajnosti.
Srdačan pozdrav