Friday, February 12, 2010

O ekscentričnosti

NA VE­ČE­RI S TI­GROM, ILI O EKS­CEN­TRIČNO­STI
“Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića

U se­ver­ni Lon­don lju­di od­la­ze da gle­da­ju pitoresk­nu kućicu oko koje, ob­u­hva­ta­jući je asf­alt­nim klještima s obe stra­ne, pro­la­zi novi put. Au­to­mo­bilska buka je ne­sno­sna, ali vla­snik, po­sta­ri­ji go­spo­din, u ruci ima od­lu­ku suda ko­jom je po­be­dio sve opšte i opštin­ske raz­lo­ge za rušenje nje­go­ve kuće, i koja mu dopušta da pr­ko­sno živi usred pro­met­ne uli­ce.

Ako već do­sa­da nije, oglu­veće sva­ka­ko, ali će u za­me­nu ima­ti sačuva­no sa­mo­pošto­van­je. Da li je to zna­me­ni­ta en­gle­ska eks­cen­fric­nost ili obična ljud­ska svest o građan­skim pra­vi­ma?

200206251-001

Već de­ce­ni­ja­ma se Bri­ta­ni­ja bori za mo­der­ni ae­ro­drom, ne­op­ho­dan ovoj po­slov­noj zem­lji ko­ja je ve­ko­vi­ma od­la­zi­la u neželje­ne po­se­te dru­gi­ma, a sada želi što više po­se­ta da pri­mi. Iz­bor iz­me­đu četr­de­set mogućih lo­ka­ci­ja još nije obav­ljen. Kad god bi pao na neki kraj, nje­go­vi su žite­lji pri­go­vo­ri­ma i pro­te­sti­ma uspe­va­li iz­grad­nju da one­mo­guće.

Sve do sada su za­štit­nici zemlje, lju­bi­tel­ji en­gle­ske pri­ro­de i čuva­ri vla­sti­tog ko­mfora bili jači od sva­ke bri­tan­ske vla­de i sva­kog na­ci­o­na­lnog raz­lo­ga. Ae­ro­drom He­at­hrow liči na košnicu u vre­me sku­pljan­ja po­le­na i sa­o­braćajno za­gu­šen­je do­bi­ja dra­ma­ti­čne raz­me­re, a odlu­ka o no­vom sle­tištu još nije do­ne­ta i u ovom se veku ne očeku­je. Da li je sada to opet zna­meni­ta eks­cen­tričnost ili obično ljud­sko pra­vo da se lični in­te­res bra­ni čak i ako ga ugrožava neki važniji i opšti?

Šta ve­li­te, kako bi se pro­veo vi­so­ki funk­ci­o­ner Sa­ve­za ko­mu­ni­sta Ju­go­sla­vi­je koji bi s tri­bi­ne par­tij­skog kon­gre­sa iz­ja­vio da ne ve­ru­je u društve­no vla­sništvo nad sred­stvi­ma­za pro­iz­vod­nju, isto­rij­sku ul­o­gu rad­ničke kla­se i so­ci­ja­li­zam, i da, u XX veku, Mar­ksa i ne tre­ba uzi­ma­ti baš tako ozbiljno?

A ovde je pro­šle go­di­ne an­gli­kan­ski do­sto­jan­stve­nik i božiji slu­ga g. Da­vid Jen­kins, bu­dući bi­skup od Dur­ha­ma, na tel­e­vi­zi­ji iz­ja­vio da Bi­bli­ju ne tre­ba uzi­ma­ti baš zdra­vo za go­to­vo, iz­ra­zivši sum­nju u bez­grešno začeće i vas­kr­sen­je, dve te­me­lj­ne dog­me hrišćan­stva.

Bilo je žučnih pro­te­sta od stra­ne ver­ni­ka i nešto od­me­re­ni­jih ko­le­gi­jal­nih pri­go­vo­ra sa stra­ne kle­ra, ali je ui­sti­nu gl­a­san bio samo Bog: man­je od četr­de­set osam časo­va po­sle bo­go­služenja što ga je ske­ptič­ni bi­skup održao u Yor­ku, nje­go­va je osvetnička mun­ja po­go­di­la krov cr­kve.

Ali je g. Jen­kins ostao biskup. Da li je nje­gov po­stu­pak tek simp­tom tra­di­ci­o­na­l­ne en­gle­ske eks­cen­trično­sli ili pro­sto – ne­za­vi­snost duha? I da li je to­le­ran­ci­ja Cr­kve pre­ma očigled­noj he­re­zi po­što­van­je in­di­vi­du­al­ne sl­o­bo­de mišljen­ja ili tek en­gle­ska eks­cen­tričnost?

U od­go­vo­ru mo­ra­mo biti ve­o­ma pre­do­strožni – čemu smo po tem­pe­ra­men­tu i ja i moj uzor-sunarod­nik Živo­rad malo skl­o­ni – jer pi­tan­je spa­da u ona na koja se, ma šta re­kli, daje po­grešan od­go­vor.

Ako kažemo da je to puka eks­cen­tričnost, ri­zi­kujemo da je jed­nom u budućno­sti, pod pri­ti­skom po­tre­be za uniform­nošću, pro­gla­si­mo su­ma­nu­tom i da je lečimo po dušev­nim bol­ni­ca­ma, kao što se u iz­ve­­snim zem­lja­ma, koje tvr­de da od te budućno­sti uzi­ma­ju pred­u­jam, već uve­li­ko čini.

A ako kažemo da je sve to pri­rod­no pra­vo na iz­bor i sl­o­bo­du mišljen­ja, i da ta slo­bo­da sto­ji iz­nad sva­kog jav­nog in­te­re­sa, kako ćemo do­bi­ti pro­kle­ti ae­ro­drom nad ko­jim se avi­o­ni neće su­da­ra­ti, i kako ve­ro­va­ti veri?

Aneg­do­te o en­gle­skoj eks­cen­trično­sti to­li­ko su po­pu­lar­ne da ne­o­ba­vešteni Evro­pe­jac – a to je onaj koji u En­gle­skoj živi, jer se dru­gi i ne računa­ju – mi­sli kako je ovo na­rod čuda­ka, od ko­jih samo neki rade po ban­ka­ma da bi no­vac iz­da­va­li oni­ma koji će ih trošiti na en­gle­ske eks­cen­trično­sti. To jed­no­stav­no nije isti­na.

Pro­sečan En­glez, pri­pad­nik sred­nje kla­se, sta­tistički uzo­rak rase iz pri­grad­ske kuće sa dve bašte, pred­njom otvo­re­nom i bez­načaj­nom, i zad­njom, ograđenom i udob­nom, nije eks­cen­trik. On ve­o­ma liči na svo­ju imo­­vi­nu: ono što stvar­no po­se­du­je i što on stvar­no je­ste, uvek je u du­bo­koj po­za­di­ni, u zad­njem vrtu nje­go­ve lično­sti i duše.

On možda i drži da se od dru­gih raz­li­ku­je – od stra­na­ca, na pri­mer, ali samo sto­ga što je biti stra­nac po sebi eks­cen­trično – no ne mari da se to raz­li­ko­van­je pri­mećuje.

(On je ona lju­ba­zna sta­ri­ca koja je srdačno po­zdra­vi­la pred­sed­ni­ka Fran­cu­ske Re­publike u po­se­ti Lon­do­nu, ali mu je, s čed­nom otvo­renosću, pri­go­vo­ri­la što go­vo­ri jed­nim eks­cen­tri­čnim i ne­ra­zum­lji­virn en­gle­skim je­zi­kom. Sta­ri­ca je bita u pra­vu. G. d’Esta­in­g je go­vo­rio fran­cu­ski. Bio je to sja­jan fran­cu­ski, ali, očigled­no, rđav – en­gle­ski.)

Kod kuće po­go­to­vu. U ino­stran­stvu, me­đu­tim, vole oni po­ne­kad da osta­ve uti­sak da se od nas norm­al­nih lju­di, ra­zl­i­ku­ju i da iz­gle­da­ju čudni,. dok smo, za­pra­vo, mi oni koji ih ne­pre­sta­no začuđujemo.

Ukrat­ko, pro­sečan En­glez je pre ra­zu­man komfor­mist nego ne­ra­zu­man eks­cen­trik. On će, raz­u­me se, iako u po­od­ma­kl­im go­di­na­ma, nad Hyde-par­kom puštati dečje zma­je­ve, ali ka­kva je to izu-zet­nost kada se sa zma­je­vi­ma igra­ju svi od­ra­sli En­gl­e­zi? To će pre biti puki kon­for­mi­zam. (Eks­centrično bi bilo se­de­ti na klu­pi i la­ga­no iz­u­mi­ra­ti, kao što rade naši star­ci.)

Samo pa­zi­te, taj en­gle­ski kon­form­i­zam naročitog je kova. En­glez ne želi da se ističe, od pro­sečnog tipa Ostrv­lja­ni­na da se ra­zl­i­ku­je – osim da bi bio uspešnije Ško­tl­anđanin, Vel­ša­nin ili Irac – da osob­no bude, ali neće do­zvo­li­ti da bilo ko, naročito vlast, ovo shva­ti kao po­ziv da ga tre­ti­ra kao sta­ti­stičku je­di­ni­cu ne­od­ređene ljud­ske mase.

Pa gde je onda ta slav­na en­gle­ska eks­cen­trič­nost zbog koje, kad En­gle­za sret­ne­mo, očeku­je­mo da se po­na­ša mimo svih lju­di? Može se naći je­di­no u aneg­do­ti, u ko­joj se pre­oblači za večeru ii džun­gli a društvo mu pra­vi samo gla­dan ti­gar, pa malo su­mn­je ima od čega će se go­zba sa­sto­ja­ti.

No comments: