Monday, February 22, 2010

Engleske novine

Engleske novine
“Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića

JE­DAN DAN U JED­NIM EN­GLE­SKIM NO­VI­NA­MA

En­gle­zi nisu lako uz­bu­dljiv svet i nisu, kao naši Živo­ra­di, stal­no u ne­ka­kvom som­nabul­nom transu, koji se na no­vom cr­kve­no­slo­ven­skom je­zi­ku zove – fr­kom. Pa­ko­sni­ci, kao Ne­mac Hajne, vele da se zbog toga u En­gle­skoj sve događa sa zakašnjen­jem od sto­ti­nu go­di­na. Je­di­no što se ovde žuri, što i is­pred vre­me­na ide, bri­tan­ska je štam­pa. Sudeći po njoj, svet je već odav­no otišao do đavo­la, i nji­me se ima malo raz­lo­ga ba­vi­ti, a ono što je zabrin­ja­va, pro­pa­dan­je je En­gle­ske.

Mračni pe­si­mizam bri­tan­ske štam­pe je­di­na je rav­no­teža tra­di­cional­nom op­ti­mi­zmu vla­de koja drži da ni­ka­kvo stan­je nije to­li­ko rđavo da bi se po­vo­dom nje­ga nešto mo­ra­lo pred­u­ze­ti. Ni ka­d je očaj­no­ jer i tada je samo očajno ali nije ozbil­jno. Iz toga sle­di eng­le­sko uve­ren­je da je naj­bol­ji dan onaj u kome se ništa ne dešava, naj­bol­ja vest ona koje nema, a naj­bo­lja vla­da ona koja ništa ne radi da taj dan ne­kom vešću po­kvari.

403delac

Bri­tan­ska štam­pa, međutim, ne sma­tra da je do­bra vest ona koje nema. Čak ni da je do­bra vest do­bra. Do­bra ­je­ za nju samo rđava vest. Uko­li­ko su ve­sti gore, utoli­ko je list bol­ji.

Naj­bol­ji su li­sto­vi koji do­no­se samo naj­go­re ve­sti. Za do­kaz ću pročita­ti na­slo­ve iz „Gar­di­a­na“ od 9. maja 1985, upo­zo­ra­va­jući slušaoce da je list, kao li­be­ra­lan, oba­ve­zan na na­iv­nu veru u pro­gres vr­ste, pa pre­ma tome op­ti­mi­stičan u meri u ko­joj se to ra­zum­no može biti:

Smrt­nost rase kako se bo­lest širi. Štrajk koji je sta­jao dva­de­set četi­ri mi­li­o­na fun­ti obo­gal­jio je sin­ditkat ru­da­ra. Re­gan i Gor­bačev tr­gu­ju hlad­no­ratov­skim uvre­da­ma. Nema para za Olim­pi­ja­du. Ru­dar optužen za ubi­stvo.

Je­vre­ji mi­sle na šest mi­li­o­na mrtvih. Iz­grad­nja pre­ti lon­don­skom ze­le­nom po­ja­su. Ne­sta­nak istočno­ne­mačkog trom­bo­ni­ste. Ženi pri­pa­lo bo­gat­stvo muža ko­jeg je ubi­la. Mi­ste­ri­o­zna smrt u pla­ni­na­ma Škot­ske.

Ro­di­tel­ji plaćaju zločine svo­je dece. U Se­la­fi­l­du zagađenje šest pula veće od dopušte­nog. U Bej­ru­tu se na­stav­lja­ju bor­be. Osu­đen biv­ši za­me­nik mi­ni­stra od­bra­ne Sje­din­jenih Država. Ka­i­ro stra­hu­je od Su­da­na. U južno­a­fričkim ne­re­di­ma osmo­ro mr­tvih. Lo­gor Ib­net čeka žrtve gla­di. Ko­lombo zatva­ra no­vi­na­re.

Na­pad mor­skih gu­sa­ra. Smrt u jami. Bom­be po­zdrav­lja­ju ame­ričkog pred­sed­ni­ka. Kako se može od­bra­ni­ti de­ve­to­go­dišnje dete. Pro­past No­vog Ze­lan­da. Zem­lja – pla­ne­ta koja ne­sta­je.


Po „Gar­di­a­nu“ sudeći, u opštoj ka­ta­stro­fi dana 9. maja 1985, je­di­no nije pro­pa­la fa­bri­ka au­to­mobila Fijat. Šta je spa­si­lo g. A­nje­li­ja? Pre­ma fa­bričkoj re­kla­mi, jed­no­stav­na fi­lo­so­fi­ja. „Naša je fi­lo­sofi­ja­ jed­no­stav­na“, veli Fi­ja­to­va re­kla­ma. „Mi pra­vimo au­to­mo­bi­le da po­sta­vi­mo nove stan­dar­de, a ne da za­do­vol­ji­mo sta­re.“

Možemo samo da zažali­mo što i mi ne­ma­mo ovu jed­no­stav­nu auto-fi­lo­so­fi­ju nego se pe­tlja­mo s kom­pli­ko­va­nom mo­ra­l­nom i so­ci­jal­nom fi­lo­so­fi­jom, koja do­vo­di do pret­nji lon­don­skom ze­le­nom po­ja­su, smr­ti po ja­ma­ma, di­na­mi­tu za pred­sed­ni­ke, pro­pa­sti No­vog Ze­lan­da i toga da se Ka­i­ro pla­ši Su­da­na.

Što sve­tu ide gore, to je no­vi­na­ma bol­je. U novi­nar­stvu je po­zna­to da je smrt čove­ka koji se oma­kao niz ste­pe­ni­ce teška ne­sreća, ali da je tek po­gi­bi­ja hil­ja­du lju­di od ura­ga­na – vest. Ne­krofil­ni men­ta­li­tet u pri­ro­di­ je po­zi­va koji živi od tuđih ne­vol­ja, kao što le­ka­ri žive od na­ših bo­le­sti, advo­ka­ti od naših po­grešaka, a po­li­tičari često od naših glu­po­sti. U tom po­ma­lo sa­bla­snom smi­slu ovdašnja štam­pa sjaj­no obav­lja svoj po­sao.

Ne­prilike koje ona slučajno pro­pu­sti, naći ćete na te­le­viziji ili ra­di­ju, ali si­gur­ni možete biti da ih pošteđeni nećete biti. Ni­po­što vam se neće do­pu­sti­ti da mi­sli­te kako živi­te u naj­bol­jem od svih mogućih sve­to­va, kad je očigled­no da svet u kome se Ka­i­ro plaši Su­da­na, a pla­ne­ta ne­sta­je može biti samo naj­go­ri.

Po­stav­lja se, međutim, načelno pltan­je da li je od ova­kve, en­gle­ski mi­zan­trop­ske štam­pe bol­ja neka koja služi ume­sto sred­sta­va za uspav­lji­van­je? Koja piše samo o le­pim događaji­ma, uspesima vaše zem­lje, do­brim iz­gle­di­ma za budućnost, padu cena i smrt­no­sti, o povećanju bla­go­stan­ja, slo­bo­de i prav­de? Jer, ima i ta­kve štam­pe. Uglav­nom tamo gde je op­ti­mi­zam državna po­li­ti­ka, a pe­si­mi­zam je ostav­ljen čove­ku s uli­ce.

Raz­li­ka iz­me­du En­gle­za i čita­tel­ja op­ti­mi­stičkih no­vi­na ­je u tome što se prvi, kad iz kuće iza­đe, neće iz­ne­na­di­ti ako naiđe na bom­bu. O bom­bi je oba­ve­šten i pre nego što je mon­ti­ra­na. Dru­gi će od­le­te­ti u va­zduh i ne zna­jući što se do­go­di­lo. Raz­li­ka ide u ko­rist En­gle­za. On može osta­ti kod kuće. Ko želi da ga ubi­je, mora mu doći u po­se­tu. Onaj dru­gi otićiće na me­sto svog strel­jan­ja sam.

Ovo je tužni aspekt raz­li­ke. Po­sto­ji i vred­ni­ji. U Bri­ta­ni­ji je, na pri­mer, ne­mo­guć ova­kav vic. Građanin kaže dru­gom građani­nu: „Pročitao sam u no­vi­na­ma da će na kra­ju pe­to­go­dišnjeg pla­na sva­ki sta­nov­nik naše zem­lje ima­ti svoj he­li­kop­ter.“ „Šta će nam he­li­kop­ter?“ pita drugi i do­bi­ja od­go­vor: „Onda ćemo, kad god hoćemo, moći od­le­te­ti u grad u kome se mogu ku­pi­ti ci­pe­le.“

Ja sam za štam­pu u ko­joj ova­kav vic nema ni­ka­kvog smi­sla, niti ga iko zdra­ve pa­me­ti može raz­u­me­ti, čak i da se štam­pa, pa ma­kar se sva­kog ju­tra pre­pa­dao što pla­ne­ta ne­sta­je i učestvo­vao u stra­hu Ka­i­ra od Su­da­na.

Slo­bod­nu štam­pu i spo­ko­jan život isto­vre­me­no je ne­mo­guće ima­ti. Moguće je, na­rav­no, bez slo­bod­ne štam­pe ima­ti spo­koj­ni­ji život. Samo, ko­li­ko će on tra­ja­ti ako ni­ko­ga nema da nas na vre­me oba­ve­sti o sve­mu što ga ugrožava?

Pa i o stra­hu Kaira od Su­da­na.

No comments: