Monday, August 31, 2009

Organizacija vlasti

Organizacija komunističke vlasti

Tekst objavljen u knjizi "Političke sveske", izdanje Solaris, Stylos, Novi Sad, 2001, str. 33, 39, 40, 54-56; ©Borislav Pekić.

4. maj 1955.

Organizacija komunističke vlasti je po svojoj unutrašnjoj strukturi izvorno aristokratska. trebalo bi da mi ona odgovara. Međutim, pošto ona ne selekcioniše prema sposobnostima nego prema vernosti, ne prema sposobnosti da se vlada nego prema spremnosti da se služi, valja je odbaciti. Aristokratski metod nije ovoj doktrini imanentan.
*****
Narodne želje su stvar vladine propagande. Kad narod ima suprotne težnje, to znači da je zatajila propaganda.
*****
Mitologija je nauka koju svaki političar mora poznavati, jednako kada ruši ili kada stvara mit.
*****
Zahtevi imaju potrebu da se nastavljaju.
*****
Revolucija se sastoji od trenutka. Trenuci se sastoje od volje.
*****
Jedan dan koga izgubi revolucija je 100 izgubljenih godina budućnosti. (Dok su Versajci ubijali Parižane, Komuna je donosila Dekret o prosvećivanju žena.)
*****
Sloboda je predrasuda naroda, ali je narod predrasuda političara.
*****
Dugotrajna opozicija je pogodna za mudrost, ali je štetna za narav.
*****
11. avgust 1955.

Aqua_III_1280

Pored muzike i istraživačkog putovanja, još samo politika ima onu čar, koju mogu dati pomešani jedino kocka i čežnja. Politika spada u one pustolovine čije pogreške nemaju prilike da se ponove. Njena veština je od one vrste koju možemo naći kraj dobrih kartaških stolova.

Ali bi sasvim neprilično bilo zaključiti da se ona može naučiti. Biti političar kao i biti nitkov – dar je koji nije svakome dat. Ono što je čini čudnom je sposobnost sa kojom ume, ako je najvišeg reda, da spoji uzvišene ciljeve sa najnakaradnijim sredstvima.

Štaviše da od najnakaradnijih sredstava načini uzvišene ciljeve, ili od tih ciljeva nakaradna sredstva. Uvek pustolovna, ona je ponekad lepa, neretko zanimljiva, a u izvesnim slučajevima može biti i dobra. Međutim, ima trenutaka kada liči na poeziju i po nadahnuću i po izvođenju.

U svakom slučaju stari Kancelar je u pravu: "Die Politik ist keine exakte Wissenschaft." (Politika nije nikakva egzaktna nauka.)
*****
Najpre ne postoji nikakva 'filosofija očajanja' osim u nebeskom svetlošću naseljenim kritičkim glavama marksista, a zatim ta neumesno imenovana filosofija ne oplakuje nikakvu 'propast sveta'.

Prema tome marksistički napor da se ublaže porođajni bolovi iz kojih će on proizvesti nov, potpuno je izlišan i krajnje nametljiv, ako se tako sme reći. Oni se nude tamo gde nisu ni u kom smislu potrebni. Oni, najpre nazivaju jednu filosofiju očajničkom, a odmah zatim predstavljaju svoju kao spasonosnu, i po tome liče na sujetnu ženu, koja zajedno sa haljinom kupuje i njen model.

Ovako opisana njihova podvala bila bi bezazlena, da oni više nego na sujetnu ženu, ne liče na pronalazača novog leka koji, da bi dokazao njegovu vrednost, mora najpre bolešću da zarazi svoje pacijente. (Jer izgleda da je 'marksistički lek' nađen pre nego što je bolest uopšte 'postojala'. Tako postojanje leka mora izazvati priznavanje bolesti.)

Pesimizam je pre svega stvar morala, a ne metafizike. Jedna filosofija kojoj je prethodilo duboko osećanje moralnog bola, ne mora slediti taj bol do 'propasti sveta'. Ona to i ne čini. Ako očajanje postoji, filosofija nije tu da ga opravda nego da ga objasni, ne da ga propoveda nego da ga ispita.

Jedna filosofija koja svuda vidi bol, nije još filosofija koja ga želi. Filosofija nije hrišćanska martirologija, niti cirk u kome profesori mudrosti uživaju da ih komadaju lavovi njihovih vlastitih ideja.

Očajanje kao filosofija ne postoji. Postoji očajanje kao moral, kao izbor. Ne, Lukač ne voli da se tiska sa mnoštvom u raju i svetlosti. On gaji neka duhovno aristokratska osećanja, koja su za pohvalu.

Na jednoj strani su marksisti i naravno g. Lukač i to je stranka izabranih koji vide "glavnu liniju po kojoj se kreće čovečanstvo", a na drugoj je strani čitava pethiljadugodišnja civilizacija sa svojim idejama, genijima i delima u potpunom mraku 'filosofije očaja'.

Svetlost i Tmina, Đavo i Dobri Bog, Greh i Nada. Eto alternativa koje nam nude marksisti. No sam Lukačev akušerski napor, jer Lukač zajedno sa svojim istomišljenicima "vidi porođajne bolove novog sveta i pokušava da mu ublaži te trudove", (Eto kako sama reč "ublaži" pokazuje nepristrasnu volju da se pretvori u reč 'umnoži' koja bi bolje odgovarala Lukačevim naporima.)

Sam, kažem, taj napor ne bi me potakao na komentar, jer nije ni prvi ni poslednji u najezdi 'spasilaca' svih boja, da ne ilustruje čitav jedan stil, naduven, dosadan, varvarski samouveren, sveznadarski, koji odlikuje sve marksističke pisce izuzev tri prva i najveća.

(Nemoguće je otvoriti ijednu njihovu knjigu, da čovek već na prvoj stranici ne dozna: kako oni jedini su u pravu, kako oni jedini znaju šta hoće, kako oni jedini umeju to što hoće!)

2 comments:

ТОДОРА ШКОРО said...

Bojim se da bi sve ovo moglo da bude primenjeno kao kritika bilo koje vlasti, ne samo komunističke. Volja za moć onih koji (bi da) vladaju vazda je ista, među podanicima uvek ima nezadovoljnih, samo se strukture iz kojih dolaze razlikuju.I metodi borbe jednih protiv drugih. Zato će ova kritika vlasti uvek biti aktuelna.Ali, vredi povremeno se podsetiti na to.
Srdačan pozdrav.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Todora,
Apsolutno ste u pravu. Samo sto demokratsku vlast mozemo da smenimo i promenimo. Na neki nacin, koliko je to moguce, ipak ta vlast zavisi od biraca. Sto nam biracko telo nije bolje i obrazovanije, to je drugo pitanje. Uostalom niko i ne kaze da je demokratija idealna, ali u poredjenju sa drugim vidovima vlasti ona je najbolja od onih koje nam stoje na raspolaganju.
Srdacan pozdrav.