Sunday, February 08, 2009

Rehabilitacija ing. D. Glišića

Rehabilitacija ing. D. Glišića

Najzad je posle 65 godina rehabilitovan moj otac, inženjer Dušan Glišić. Dugo smo na to čekali, medjutim naša majka Nadežda i moj brat Omilj Glišić nisu na žalost dočekali da se ta nepravda ispravi.

Naravno da ovo ne može da izbriše sve one strašne godine nemaštine, progona i poniženja, ipak je to satisfakcija koja bar donekle ispravlja nepravdu koja nam je tada bila naneta. Što je najvažnije skinuta je ljaga sa imena Dušana Glišića što je celoj našoj familiji uvek i bilo najbitnije.

Ovo je prepis tog rešenja.

Reh. br. 267/07

OKRUŽNI SUD U BEOGRADU u veću sastavljenom od sudija Tatjane Hadži-Lazarević, predsednika veća, Zorane Delibašić i Vere Vukotić, članova veća, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ljiljane Pekić iz Beograda, ul. Borislava Pekića br 7/3, koju zastupaju Vesna Popović i Predrag Diković, advokati iz Beograda, ul. Brankova br. 23/10, radi rehabilitacije pok. Dušana Glišića, bivšeg iz Beograda, nakon sprovedenog javnog postupka dana 04. avgusta 2008. godine, doneo je

R E Š E N J E

USVAJA SE zahtev za rehabilitaciju Dušana Glišića, od oca Svetozara, rodjenog 11. 10. 1898. godine u Beogradu, pa se UTVRDJUJE da je u odnosu na njega ništavna presuda Vojnog suda prvog korpusa Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije, doneta na zasedanjima od 26. i 30. oktobra, 2., 6., 10. i 18. novembra 1944. godine u Beogradu, a kojom je sada pok. Dušan Glišić osudjen na smrt, gubitkom časnih prava za svagda i konfiskacijom celokupne imovine u korist Narodno oslobodilačkog fronta i to od njenog donošenja i da su ništavne sve pravne posledice ove presude.

Rehabilitovano lice smatra se neosudjivanim.

O b r a z l o ž e n j e

Ljiljana Pekić iz Beograda, na osnovu čl. 1 i čl. 2 Zakona o rehabilitaciji (“Službeni glasnik RS” br. 33/06), podnela je ovom sudu zahtev za rehabilitaciju svog oca, pok. Dušana Glišića, bivšeg iz Beograda, u kom zahtevu je navela da je njen pokojni otac bio gradjevinski inženjer i tehnički direktor Novinsko izdavačkog preduzeća “Vreme” iz Beograda, koje je izdavalo listove Novo vreme, Kolo, Vreme sport, Dom i Svet i Srpsko selo, a pokojni Dušan je bio tehnički direktor preduzeća, kako pre Drugog svetskog rata, tako i za vreme trajanja rata, da je odmah po ulasku partizana u Beograd 1944. Godine uhapšen i odveden u nepoznatom pravcu, dok su supruga i deca napustila stan u kome su stanovali, jer je vojska u njega ušla, te da su 27. 11. 1944. godine u dnevnim listovima Politika i Borba videli spisak ljudi koji su osudjeni i streljani po presudi Vojnog suda prvog korpusa Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije, a pod rednim br. 13 i ime Dušana Glišića, koji je osudjen na kaznu smrti streljanjem, te gubitka časnih prava i konfiskaciju imovine, ted a porodica nikada nije uspela da pronadje presudu Vojnog suda, iako se bezuspešno obraćala svim nadležnim organima i arhivama u Beogradu.

Navedenim dokazima, koji su cenjeni na osnovu čl. 8 ZPP, a u vezi sa čl. 30 st. 2 ZVP, u postupku je utvrdjeno da je podnosilac zahteva ćerka pok. Dušana Glišića, od oca Svetozara, te da je u dnevnim listovima Politika od 27. 11. 1944. godine i Borba od istog datuma, objavljeno da je u toku bitke za Beograd i posle oslobodjenja Beograda Vojni sud prvog korpusa Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije na svojim zasedanjima od 26. i 30. 10., 2., 6., 10. i 18. 11. 1944. godine u Beogradu doneo presudu kojom je osudio na smrt lica čija su imena objavljena u tim listovima, a medju kojima je ii me pok. Dušana Glišića, te da im je smrtna presuda, izrečena kao narodnim neprijateljima i ratnim zločincima u smislu čl. 13, 14 i čl. 16 Uredbe Vrhovnog štaba o vojnim sudovima, sa opštim razlozima presude, koji su navedeni u novinskom članku, te je istovremeno navedeno i da se pomenuta lica kažnjavaju gubitkom časti i prava za svagda i konfiskacijom celokupne imovine.

Vojni arhiv, Arhiv Srbije i Bezbedonosno informativna agencija su obavestile Okružni sud da ne poseduju podatke o licu čija se rehabilitacija traži, niti presudu kojom je osudjen na smrt streljanjem.

Članom 1 Zakona o rehabilitaciji je propisano da se ovim zakonom uredjuje rehabilitacija lica koja su bez sudske ili administrativne odluke ili sudskom ili administrativnom odlukom lišena, iz političkih ili ideoloških razloga, života, slobode ili nekih drugih prava od 06. 04. 1941. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, a imala su prebivalište na teritoriji Republike Srbije.

Imajući u vidu utvrdjeno činjenično stanje, a pre svega to da je pok. Dušan Glišić lišen života, bez sudjenja, odnosno od strane takozvanih prekih sudova, te da je očigledno lišen života zbog toga što je bio ugledan gradjanin, intelektualac, te da za osudjujuću presudu na kaznu smrti streljanjem i njegovu kvalifikaciju kao izdajnika i neprijatelja naroda nije naveden ni jedan dokaz, tako da mu je uskraćeno elementarno pravo na odbranu, po nalaženju Okružnog suda, pok. Dušan Glišić je osudjen na kaznu smrti streljanjem isključivo iz političkih i ideoloških razloga, pošto sudska odluka nije zasnovana ni na jednom izvedenom dokazu, niti utvrdjenom činjeničnom stanju.

Obzirom na izneto, Okružni sud je našao da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za rehabilitaciju pok. Dušana Glišića, zbog čega je primenom čl. 5 st. 1 Zakona o rehabilitaciji usvojio zahtev i doneo odluku kao u izreci ovog rešenja.

Predsednik veća – sudija
Tatjana Hadži-Lazarević
SUDIJA PREDSEDNIK VEĆA
Tačnost potpisa potvrdjuje
Upravitelj odseka sudske pisarnice
M. P.
Potpis nečitak

Za tačnost otpravka tvrdi: Dj. S.

PRAVNA POUKA:
Protiv ovog rešenja nije dozvoljena žalba.

5 comments:

Anonymous said...

Cestitam na istrajnosti i posvecenosti. Hvala sto sa nama dijelite uspjeh vjere i strasno iskustvo nepravde. Iskreno sam se obradovala ovoj vijesti.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Nela,
Hvala na komentaru i lepim recima. Za mene je je rehabilitacija moga oca veoma znacajna jer posle tolikih godina bar je delimicno ispravljena ucinjena nepravda i obelodanjen zlocin koji se desio pre toliko godina. Moram da priznam da nisam ni sanjala da cu tako nesto doziveti. Ne mozete da zamislite sta za mene znaci da se jos neko osim mene obradovao ovoj vesti. Veliko Vam hvala.
Najsrdacnije Vas pozdravljam.

Игор Ђурић said...

Posto Borislava i Vas smatram za duhovnu rodbinu, obzirom da godinama u svojstvu "siromasnog rodjaka" (opet: duhovno) pratim ono sto je Borislav napisao, ono sto su o njemu napisali i ono sto ste vas dvoje medjusobom pisali, i kako znam kroz sta ste sve morali da prodjete postavljajuci granicnike i standarde kada su u pitanju knjizevnost ali i gradjanski otpor i dostojanstvo - (cega na zalost danasnja Srbija nije u dovoljnoj meri svesna), ne mogu reci da Vam cestitam, jer na zalost povod nije takav ali cu Vam reci da treba da budete ponosni.

Anonymous said...

Draga gdjo Ljiljana;

Cestitam vam na izborenoj, ali na neki nacin i nepravedno zakasnjeloj donijetoj pravdi (iako, za konacnu Istinu i Pravdu nikada nije kasno, vidjelo se to i ovom prilikom!), u vezi zlocina koji je pocinjen nad Vasim ocem, i njegovom istorijskom i etickom amnestiranju.

Volio bih, takodje, ako je to ikako moguce, da nam jednom prilikom, na ovom blogu, ukratko (ne mora to biti nasiroko, niti na dugacko srocheno) opishete sta je takva jedna anatema "porodice kolaboranta" po Vasu familiju kasnije u zivotu implicirala, kakvu to i u kojem obimu kasniju donesenu nesrecu i proganjanje, reperkusije uopste, koje i vi gore u uvodu sudske amnestije vaseg oca i sami pominjete.
Mislim da bi za dosta nas, onih koji posjecujemo ovaj blog, bilo interesantno cuti i vase iskustvo u vezi tih zalosnih i sramotnih post-ratnih dogadjanja, o vremenu neposredno poslije tih krvavih obracuna sa "klasnim neprijateljem", sto je sve dosta dugo bilo za javnost zabranjivano za znati, ili potiskovano od strane oficijelne ex-YU istoriografije.

Takodje bih Vas ovom prilikom zamolio, ako i za to postoji mogucnost ovdasnjeg objavljivanja, da nam postujete i neke od fragmenata iz II i III dijela auto-biografije, tj. dijelove iz II i III knjige "Godine koje su pojeli skakavci", Vaseg supruga i naseg omiljenog pisca Bore Pekica, jer licno nikada, ama bas nikada nisam imao priliku da ih procitam, da ih uopste imam u rukama, iako sam ih ne-znam-vise-gdje pokusao pronaci, kupiti ili posuditi u nekoj od biblioteka, bilo domacih ili inostranih (ja, inace, ne zivim vec jedno vrijeme na prostorima bivse JUgoslavije).

Unaprijed zahvalan, i topli pozdravi od Safeta.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Igore i Safete,
mnogo mi je milo da ste se javili sa toliko toplih reci i puni razumevanja. Pokusacu da u najkracim crtama opisem nas zivot posle 1944. godine - uskoro. Vrlo je tesko opisati sve detaljno jer ima tako mnogo pojedinosti iz kojih se zivot i sastoji, a ja nisam pisac pa to teze i ide.
Sto se tice "Skakavaca" u Novom Sadu "Solaris je stampao sve tri knjige pa se one mogu verovatno na njihovom sajtu naci i poruciti. Ja cu u svakom slucaju delove davati na blogu.
Nisam ni mogla da pomislim da cu dobiti tako mnogo podrske kada sam objavila ovo resenje. Stvarno sam duboko dirnuta i osecam da nisam sama posle ovako lepih reci.
Srdacno vas pozdravljam