Tuesday, February 03, 2009

OBESENJAK VII deo

OBEŠENJAK, Ispovedna farsa, od Borislava Pekića, VII deo.
(VI deo Ovde)

OBEŠENJAK: Zašto plačeš?
ŽENA: Zato što sam nesrećna …
OBEŠENJAK: Čuj, devojčice, ja jesam rekao Emanuilu šta smeram, to je istina, ali mu nisam kazao zašto.
ŽENA: Žestoko li me sada farbaš …

bd5124-001-Dream

OBEŠENJAK: Ali, na časnu reč! Razloge sam ostavio za tebe!
ŽENA: Da to sad nisu ‘ladni oblozi … ili još gore, onaj fazon … kao: … “Evice, ne mogu više da lažem … ne mogu više da se krijem po budžacima, Evice … i tako dalje. Evice … Ja volim drugu ženu!” … Da se ti ne vešaš zbog neke druge žene?

OBEŠENJAK: Da je u pitanju žena, obesio bih se najpre zbog tebe.
ŽENA: Onda, tako iz čista mira?
OBEŠENJAK: Zbog mira ležim, a ovo je drugo …

ŽENA: Iz radoznalosti, možda? Obesti? Da se istutnjiš, mladost traži svoje, a? Za novac? Možda u nekoj tajnoj misiji? Kao pustolov? Osvajač? Vlastoljubac? Slavoljubac? Srebroljubac? Sladokusac? Mirotvorac? Ikonoborac? … Da ti nisi narkoman? Piroman? Mitoman? Megaloman? … Znam, ti se vešaš da bi onim tvojim dosadnim roditeljima olakšao starost … Ili ne … čekaj … Da bi sebi obezbedio što sigurniju budućnost?

OBEŠENJAK: Kratko je sve to što se samo za sebe čini, Evo …
ŽENA: Ti se to … onda … ipak zbog nas … zbog mene? …Oh, oprosti srce, oprosti … (Opet zajeca.)
OBEŠENJAK: Dobro, zašto sad plačeš?
ŽENA: (Jecajući.) Od sreće, sad od sreće … Sad je sve u redu, srce, sve je u redu.

OBEŠENJAK: Jeste, sve je u redu …
ŽENA: Samo, šta ćemo raditi dok se ne obesiš?
OBEŠENJAK: Pa razmišljaću, moram da se pripremim, a dotle će već i zora.
ŽENA: (Srdito.) I mene naravno nećeš voditi sa sobom. Kao i obično.
OBEŠENJAK: To je posao, draga … Vodi li ko ženu sa sobom, u Ured? Uostalom, možda … drugi put, dok se malo snadjem …
ŽENA: A dotle, ako da se malčice pomazimo?

OBEŠENJAK: Ja bih da malo porazmislimo o mom slučaju.
ŽENA: To je dosadno. Svi govore samo o tome.
OBEŠENJAK: O mom?
ŽENA: Ma, svako o svome. Znam već sve napamet. Dosadno, kažem ti.
OBEŠENJAK: Priča se da može biti i uzbudljivo …

ŽENA: Možda – za onoga ko se veša. Meni će biti dosadno.
OBEŠENJAK: Znaš, ja se u stvari nadam da ću to izvesti na neki nov način … Mislim da bi sve bilo uzaman ako to ne izvedem na dosad nevidjen način …
ŽENA: Pusti prazne priče. I momci s kojima sam išla pre tebe obećali su da će to učiniti na nov način … pa ništa. Niko u tome nije pronašao nešto da te obori s nogu. Sve sami budjavi trikovi: konopac i tronozac, konopac i tronozac, konopac i tronozac! …

OBEŠENJAK: Prestani!
ŽENA: ‘Ajde da se mazimo … ‘ajde kuca-maco. (Škripa kreveta.)
OBEŠENJAK: Evice, šta ti prvo pada na pamet kad vidiš obešenjaka?
ŽENA: Gnjavator! Eto, baš takav kao ti! Čovek koji uvek misli samo na svoj problem!
OBEŠENJAK: Reci mi, molim te …

ŽENA: Pa svakako drugi obešenjaci, šta bi drugo?
OBEŠENJAK: A da njih nema, da se pre toga niko nije … ?
ŽENA: Lutkice od slame iznad šoferšajbne.
OBEŠENJAK: I nikad se ne pitaš zašto su to učinili? Razumem … Kad bi se ljudi vešali po izlozima robnih magazina postarala bi se da saznaš sve o njima … Pomeri se malo, vreme mi je da ustanem.

ŽENA: Kako? Ti nameravaš da napustiš naš krevet?
OBEŠENJAK: Ne budi smešna! Pa moram ustati ako hoću … razumeš?
ŽENA: (Jecajući.) To “ustajanje”, to je Emanuilova izmišljotina da te odvoji od mene. To su podmukli prsti tvog oca … Ti hoćeš da me ostaviš!
OBEŠENJAK: Ma, šta ti je, Evice? … Zašto opet plačeš? Najpre si plakala od besa, zatim što si nesrećna, treći put što si srećna – zašto sad plačeš?

ŽENA: Zato što sam usamljena provincijalka u Megalopolisu!
OBEŠENJAK: Ali ja ću se, obećavam, vratiti čim se obesim!
ŽENA: Znam ja vas muškarce. Odete po cigarete pa vas nema deset godina!
OBEŠENJAK: Pa šta da radim? Da ostanem neobešen?

ŽENA: Ma obesi se, obesi, samo ležeći! Ležeći pored mene i držeći me za ruku … O radijator kao Jesenjin, o cev radijatora … “Do vidjenja, druže, do vidjenja. Na ovom svetu, ništa novo nije, ali ni živeti, boga mi, nije najnovije!”

OBEŠENJAK: (Eho-raum.) 1925. godine, oko ponoći izmedju 27. I 28. decembra, u sobi lenjingradskog hotela Angleter, prebacivši uže od prtljaga preko cevi za parno grejanje, obesio se ruski pesnik Sergej Aleksandrovič Jesenjin?... Zašto?17. jula 1952. godine, u Palermu se obesio sedamnaestogodišnji učenik gimnazije, Antonio Peveze … Zašto?... Zašto? … (Bučan ulazak prijatelja i učitelja.)

PRIJATELJ: (Patetično recituje.) “Na ovom svetu ništa novo nije, ali ni živeti, boga mi, nije najnovije! Hej, nek sve u pivsku flašu ide …”

Rukoljub gospodjo, poštovanje gospodine, ja sam prijatelj, šta velim, pobratim ovog obešenjaka u krevetu, za koga niko ne bi rek’o da ima tol’ko soli u glavi, a sad se, čujem, veša, ne poriči stari, eno ti ga otac preko u bifeu časti ljude što mu se sin osamostalio,

zar to nije silno, samo gledaj da nadješ neku vetrometinu, jer će te načisto zapara ugušiti, što ti i gospodin može potvrditi, jer je došao kad i ja, i mada se ne poznajemo, ili mi se bar tako čini … hej, stanite, da vi niste … tako mi boga, pa vi ste nam bili uča u školi?!

UČITELJ: Pokušavah samo, kolega, al’ ušima gluvim zalud bijaše i najumilnije himne pojati.

PRIJATELJ: Ala je ovo silan susret, kao na maturantskoj zabavi … sa vešanjem umesto tombole! Ovamo ruku, doktore! Ne bojte se, neću vam udarati packe kao vi meni. (Cereka se.) I njemu. Uvek je, sećate li se, dremao u magarećoj klupi, i nikad nije dao ni jedan ispravan odgovor, a nije ni mogao – dok se odgovaralo valjalo vam je stajati, a njega je mrzelo da ustane … (Cereka se.) Zar to nije silno?

OBEŠENJAK: Nije me mrzelo, samo sam bio malko umoran, indisponiran …
PRIJATELJ: Umoran? Indisponiran? (Cereka se.) Zar nije silan, doktore? … A jeste li vi gospodjo, njegova žena?
ŽENA: Ponekad, gospodine.
PRIJATELJ: (Tiho.) Preporučujem se za onda kad niste. A jel’ vam poverio kakav je posao to vešanje?

ŽENA: Naravno da jeste.
PRIJATELJ: Silno …I o čem’ se radi?
ŽENA: Iskušavate li vi to mene?
PRIJATELJ: Gospodjo, pa ja sam mu prijatelj!

ŽENA: Postarajte se onda da se što pre obesi, a tek posle sklapajte sa njim trgovačke aranžmane. (Glasno.) E pa ja idem, srce, je l’ da ćeš biti dobar dečko i ležeći se prihvatiti konopca?
OBEŠENJAK: Trudiću se.
ŽENA: I čuvaj se … Do vidjenja, srce, do vidjenja svima!
(Koraci se udaljuju.)
(VIII deo Ovde)

No comments: