Thursday, May 03, 2007

Dnevničke beleške B. Pekića-II deo

Dnevnik od 19. april 1983. godine.
O Noemisu, Sizifu i apsurdu.

„(...) Ubiti se,“ kaže Kami u Mitu o Sizifu, „(...) znači priznati. Priznati da nas je život prevazišao ili da ga ne shvatamo. (...)“

Međutim, pod izvesnim uslovima očigledno je da to može značiti i da smo ga napokon shvatili, shvatili kao klopku, zatvor iz koga se smrću spasavamo. Naše bi samoubistvo tada bilo objava da smo prozreli trik, da u životu zapravo nema ništa za shvatanje i da mi pod takvim uslovima ne želimo da ga živimo.

Duchamp_Old AticZa čoveka koji se našao u svetu bez smisla, u svetu čiju svrhu ne shvata, Kami upotrebljava izraz ’stranac’. Izraz zvuči dobro i njemu blagodareći dobili smo jedan od najdubljih kratkih romana svetske književnosti. Ali ne pogađa sadržaj potpuno onoga što Kami stvarno misli.

Čovek se ne rađa svojom voljom, čin rađanja je prinudan i život je jedna prinuda. Stoga je čovek u životu prognanik u prvom redu, prognanik iz bezbednosti smrti u neizvesnosti života. On je zarobljenik, ne stranac. Zarobljenik čija je jedina šansa slobode u bekstvu. A jedino moguće bekstvo, bekstvo unatrag, odnosno samoubistvo.

Savremena filosofija operiše često pojmom težnje ka ništavilu. Ali se ta težnja mora dokazati. Težnju za životom ne moramo dokazivati. Ona spada u takozvane očiglednosti, one Šestovljeve opasne očiglednosti u koje s vremena na vreme i ipak možda bolje posumnjati.

Šta, zapravo, dokazuje žudnju za životom? Da život ima smisla ili da mu taj smisao uopšte nije potreban? Ne bar neophodan. Da se i bez smisla može ugodno živeti? Pošto i ovako i onako umiremo, pošto je smrt neizbežna, samoubistvo, ma kako ga definisali, jedva da šta dokazuje.

Samoubistvo bi nešto dokazivalo jedino kada bi čovek bio nesmrtan. Prirodno besmrtan, a ipak mu bilo dopušteno da se te besmrtnosti odrekne. Kada bi Hironu dosadio život, a ne bol. Kami kaže:

„(...) Mi se navikavamo da živimo pre nego što steknemo naviku da mislimo. (...)“

Očigledno je da on u toj navici vidi zapravo žudnju za životom, i da ne misli da naša misao koja dolazi kasnije u stanju je da tu naviku razbije i da nas privede odricanju od života. Oni koji žive za veliku ideju obično ne veruju da život ima smisla, ali pretpostavljaju da ga može imati ako se ta njihova ideja oživotvori, ako između nje, te ideje, i života dođe do stvaralačke simbioze.

Oni, dakle, drže da postoje upravo zato da životu bez smisla poklone neku svrhu. I oni se obično ubijaju tek onda kad ustanove da je i s tom idejom život ostao besmislen, često još upadljivije, jer pošto je već bio besmislen, sada je najednom postao još i težak.

Prosečnog čoveka, međutim, ne brine nedostatak opšteg smisla života, nego prisustvo neprilika koje on istavlja pred njega. Lakše će podneti besmislenost života, nego njegovu težinu. Za Kamija je osnovno praktično pitanje – ne da li život ima smisla, nego treba li, uprkos njegove očigledne besmislenosti, nastaviti da se živi.

Tu se već jasno ocrtava slika Sizifa koji gura svoj kamen znajući da ga nikud neće moći odgurati. Dakle, da li uviđanje apsurda nužno zahteva njegovo sagledavanje u smrti. Kami kaže:

„(...) Apsurdni svet, više nego ma koji, vuče svoju plemenitost iz svog bednog rođenja. (...)“

Ovu ideju Kami dalje ne razvija trenutno. Ali u njoj se krije i izvesna tajna apsurda. Ona je u prvom redu u prinudi da se u njemu nađemo, u nedostatku slobodnog izbora. Ako je to tako, ako je apsurdnost sveta bar delimično po poreklu stvar prinude s kojom smo u njega uvedeni, onda bi pitanje slobodnog izbora moglo biti oruđe za njegovo savladavanje.

Ono bi, naravno, moglo voditi i u radikalni obračun s apsurdom putem smrti, a i u neke druge oblike koji uz život pristaju, ali ne i uz njegov apsurd. Aktivno polje apsurda je ograničeno prinudom rođenja, koje je slučajno i prinudom umiranja, koja je zakonita. Rođenja se ne možemo odreći, ali ga možemo zaobići. Možemo se naime ne roditi.

Smrti se možemo odreći, ali je ne možemo zaobići. Moramo umreti, iako se ne moramo ubiti. Kaže se da su borci za velike ideje našli smisao svom životu.

To je možda istina, ali njihov posao, bar programski nije bio da smisao životu nađu za sebe, nego da ga obezbede za nas. Nije bio u tome da svom životu dadu smisao, nego da ga dadu našem. A to se još nije desilo osim kod utemeljivača velikih religija.

Nekoliko ideja. Šta je to smisao, šta je to svrha? Svrha je ono zbog čega nešto postoji. To je ontološko pitanje na koje nikad neće biti nađen odgovor. Da bi se došlo do filosofskog samoubistva, treba najpre isključiti sve druge uslove. Naročito one koji kao lični i duševni žele i uspevaju da se predstave kao načelni. Dokazati da život nema smisla jednako je teško kao i dokazati da ga ima.

7 comments:

Anonymous said...

Draga Ljiljana,

Istrazivajuci stvaralastvo Borislava Pekica, Google mi je izmedju ostalog ponudio i Vas Blog, koji se pokazao kao prava riznica.. Dobila sam zeljene informacije i vise od toga.. Postala sam Vas verni pratilac.. Beleske iz njegovog dnevnika i odlomci njegovih dela cine da Pekicev duh i dalje suvereno zivi..

Iskoristila bih ovu priliko da vam predstavim svoju ideju. Nakon prvog citanja Atlantide, pre vise od deset godina, i danas posle petog citanja tog remek dela ne mogu da se otrgnem utisku da je knjiga po strukturi, jedinstvenoj temi i fantasticnoj fabuli idealna za film. Naime, moja ideja je da adaptiram Atlantidu u scenario za film, uz pomoc svoje prijateljice koja je scenarista i trenutno zivi i radi u New York-u. Ne bih se usudila da se upustim u takav poduhvat bez vase saglasnosti. Veoma bi mi znacilo Vase misljenje o ovome.


Veliki pozdrav,
Vam i Vasem trudu

Katarina

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Katarina,
Veoma mi je drago da Vam se blog dopada i da ga pratite. Ja samo pokusavam da prema svom licnom izboru ukazem na neke Pekiceve misli i ideje i ako sam u tome uspela, to mi je velika satisfakcija.
Sto se tice Atlantide i Vase ideje da napravite scenario za film, mislim da je to sjajno i ja Vam zelim puno uspeha u tome. Ja imam agenta koji me zastupa, pa bi mozda bilo najbolje da se njemu obratite za opciju. On se zove Jovan Milenkovic, a njegova agencija je Prava i Prevodi. Njegova e-mail adresa je:jovan@pravaiprevodi.org
Potrebno je da on zna za Vasu nameru i da to ima u vidu, ako bi se nekim slucajem neko drugi za tu temu zainteresovao. Koliko ja znam to do sada nije bio slucaj.
Srdacno Vas pozdravljam.

Anonymous said...

Ljiljana,

Vi ste divni. Hvala Vam na podrsci i savetu. Kontaktiracu gospodina Jovana Milenkovica, a Vas cu obavestavati o razvoju dogadjaja. Zaista verujem da bi to mogla da bude velika sansa za ekranizaciju jednog takvog dela. A sa tim u vezi, mozete li mi reci da li postoji i gde se moze nabaviti Atlantida na engleskom?

Sto se tice Vaseg rada, verujete mi vise je nego uspesan. Divim se Vasem umecu i entuzijazmu. Toliko vanvremenskih, duboko filozofskih i vizionarskih misli i ideja na jednom mestu izaziva duboko postovanje. Cini mi se da ovaj svet jos uvek nije dorastao geniju, kakav je Pekic. Mozda u nekoj obnovljenoj Atlantidi?!

Srdacno Vas pozdravljam,
Katarina

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Katarina,
Hvala Vam na tolikim pohvalama, ali ja ih ne zasluzujem, jer je Pekic taj koji je bio genije, a ja samo omogucavam da ga ljudi upoznaju preko ovog bloga. Mnogima njegova dela nisu pristupacna, bilo zato sto zive u inostranstvu, bilo zato sto su dela davno stampana, i na kraju zato sto nemaju finansijske mogucnosti da kupe knjige. Pekic ima reputaciju da je 'tezak' za citanje pa se mnogi i ne upustaju u taj poduhvat. Medjutim ako covek prebrodi prvih desetak strana, biva bogato nagradjen.
Nazalost prevod Atlantide ne postoji. Niko nije preveo tu knjigu.
Ako bidete zeleli da me kontaktirate i na drugi nacin, a ne ovako javno, moja e-mail adresa je:
lillypekic@yahoo.com
Srdacno Vas pozdravlja
Ljiljana

Prokleti Ateista said...

Postovane Katarina i Ljiljana

Smatrajući da je velika većina Pekićevih knjiga zaista nepresušna riznica genijalnosti misli i uživanja, naračito ako se prođu tih "prvih desetak stranica", preporučio bih Katarini da se preorijentiše na "Besnilo", koje ima mnogo koherentniju i jednostavniju fabulu nego "Atlantida"... a opet ima izuzetan i snažan izraz... Naravno ako gospodin Jovan Milenković pristane na tako nešto...

Puno pozdrava od
Slavena Kovačevića

Anonymous said...

Postovani Slavene,

Slazem se sa vama. Besnilo mozda jeste delo prihvatljivije po formi, mozda jeste konkretnije i jednostavnije, ali to nisu dovoljno jaki argumenti za odustajanje od Atlantide.
Atlantida je moj prvi izbor i velika inspiracija.

Srdacan pozdrav,
Katarina

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Katarina i Slavene,
Pre svega da pozdravim Vas Slavene. Drago mi je da ste se ukljucili u diskusiju i da pratite blog.
Slazem se da je Besnilo veoma filmican ali je tu more likova i radnji pa bi iziskivalo veliki trud (na koji cak ni Pekic nije bio spreman)da se napravi scenario, a izbace neke linije akcija. Osim toga svi su se slozili da bi film bio jako skup, ako bi se radio po originalnoj knjizi. Zahtevao bi svakako nekog veceg producenta. Mozda stoga Atlantida ima vise izgleda na uspeh.
Srdacno vas oboje pozdravlja
Ljiljana