Wednesday, January 10, 2007

“Vremena reči” VI deo

Književnost je po prirodi razarački posao.
*****
Svako vreme govori za sebe i o sebi, premda, budući da su sva vremena ista, sva isto i govore. Ono što nije isto, to su finese, ali njima se upravo umetnost i bavi.
*****
Koliko se daleko sme ići u borbi za istinu, za dobro, za pravdu, da li su u takvoj borbi dopuštena baš sva sredstva? Postoji jedna paralelna ideja. Mi manje-više uvek osudjujemo nasilje ne misleći da bismo se mogli naći u situaciji u kojoju bi nam se njegova primena učinila i prirodnom i nužnom. Nije dovoljno samo znati da se ljudsko meso ne sme jesti, pa da čovek nikad ne postane ljudožder.
*****
Konačno treba shvatiti da se umetnost i stvarnost kreću u raznim dimenzijama i da premda stvarnost ume ugroziti umetnost, obrnuto je nemoguće.
*****
Onaj ko donosi vesti iz dubokog bunara prošlosti i ko zna da pod kapom nebeskom nema ničeg naročito novog, nije pravi pesimista. Nije pesimista onaj ko predvidja katastrofu, već onaj ko veruje da se ona mogla izbeći i kuka zato što nismo bili za to dovoljno sposobni. Onaj prvi je ravnodušan pred neizbežnim, i on to neizbežno prihvata kao kaznu za neizbežni greh.
*****
Ne verujem u napredak, jer ne znam prema čemu bismo ga merili. Vidim stvari u neizbežnom krugu. Početna zabluda daleko je iza nas i nepopraviva; moramo se vratiti na početak, a pre novog početka je Atlantis, odnosno potop.
*****
Funkcija pisca – ja je ne vidim. To nije radio-aparat da funkcioniše ili ne funkcioniše. Obdelavati svoj vrt jedino je što se može. Možda će mimo njega jednom neko proći, u očima poneti sliku, u nozdrvama neki miris od kojeg će imati kakve koristi, to je sve. Književnost se ne uči. Ništa više stvarno ne uči. Za svako učenje davno je kasno.
*****
Besnilo, zapravo pseće besnilo je moja vizija kraja sveta koja prilično pravedno odgovara onome što smo mi u svojoj antropocentričnoj oholosti od njega napravili kada nam ga je priroda dala u privremeni najam.
*****
Pisac je šizofrenik koji, za razliku od kliničkog, ne samo da za svoju nevolju zna već od nje i živi. U tom pogledu ne razlikuje se on od čoveka koga je patuljast rast odveo u cirkus. Pisac, takodje, nije humanist po definiciji. Ako jeste, to je – po izboru. Zabluda da je i po definiciji potiče od toga što se bavi ljudima. Ljudima se bave i dželati, ali to ne znači da ih moraju obožavati.
*****
Ne verujte bez rezerve piscu kad govori o svojoj literarnoj metodologiji, emotivnoj biografiji ili krvnoj vezi izmedju personalnog iskustva i njegovih knjiga, pogotovo kad izlaže svoje »poglede na svet«, jer oni se menjaju od romana do romana, ponekad i od tržišta do tržišta.

Tulips Umetničko iskustvo nije što i životno, premda ga se dotiče. Iz drugog se ne može govoriti, iz prvog ne vredi. Zato verujte knjigama, nikad njihovim piscima.

Ne tvrdim da i pisci ne mogu doći do izvesnih životnih istina, ali su, po sili svog polifonog poziva, primorani da u knjigama ubedljivo zastupaju i sasvim oprečne, medju njima i krajnje mrske, i da se u njih uživljavaju do mere koja sve istine čini mogućim, ali nijednu izvesnom. Da bi moćna ostala, Moć ne sme razumeti protivrazloge. Pisac je na razumevanje osudjen. A onaj ko sve Istine razume, nijednu nema.
*****
Najveće otkriće se napravi obično kad s njim ne možete više ništa pametno započeti. U tome je, jamačno, i tajna njegove vrednosti. Pravo otkriće ne služi da shvatite šta valja činiti, nego da razumete šta ste činili. Ako je igde, iskupljenje je u spoznaji.
*****
Ako imate nevolju koje se ne možete otarasiti, najbolje je od nje napraviti vrlinu.
*****
Intenzivno me odbija i tzv. »književna politika« i tzv. »književni život«, sva ta estradna pompa oko umetnosti, svejedno hvali li se ili napada, hohštaplerska atmosfera koju oko nje izlučuju mediokriteti, tašta, ljudožderška borba o prestiž, o mesto pod suncem uspeha (pri čemu nije dovoljno pod suncem biti, nego biti sam, a sve druge što duže u što debljoj senci držati), istrebljivački egotizam slavnog umetničkog temperamenta, živi pesak mržnje, laži, zavisti, licemernosti i podvala, a iznad svega – i premda znam da je kompromis uslov opstanka jedne civilizacije, da ima kompromisa bez kojih se prosto ne može funkcionisati – meni se gadi kompromiserska priroda umetnosti, ta paukova mreža prljavih nagodbi što ih je pisac silom posla primoran da pravi.

Ne mislim na kompromise što ih činimo sa zahtevima zajednice, već na one spontane što ih sklapamo s vlastitim obzirima, predrasudama i računima, sa zahtevima vlastitih ideja, s prinudama gradje, daleko pre nego što zajednica sa svojim uopšte stigne na red, a onda, mi smo sa nagodbama već toliko pred samima sobom iskompromitovali da nam neka nova, ma kako imbecilna, više uopšte ne smeta. Ovakva polutanska, inkonsekventna, »trgovačka« priroda umetnosti savršeno je strana mojoj radikalističkoj naravi …
*****
Nisam tolerantan. Ja sam samo dobro odgojen.
*****
Pisca ne treba slušati, nego čitati …
*****
Ne zadovoljavaju me važeće doktrine (zapravo, doktrine uopšte). Govorim o marksizmu samo što je on aktuelan. Neke idealističke formule ništa nisu lekovitije. Nastojanja marksista da duhovno oslobodjenje izvedu iz ekonomskog ne uspevaju, čini mi se stoga što je meta pogrešno postavljena. Svrha napretka ne može biti, to je bar moje mišljenje, da se oslobodi čovekova ekonomija, nego da se čovek oslobodi od ekonomije, uz koju ga je prokrustovski prikovala materijalistička civilizacija i u svojoj kapitalističkoj verziji …

Posed ima težnju da ekonomiše i sve druge odnose, koji po poreklu i svrsi ne pripadaju njegovoj mrtvoj sferi, prenoseći se u duhovnu i moralnu kao posedovanje moći, slave, sreće, pa i saznanja.

Posed je »crna rupa« u kojoj se naši životi pretvaraju u večnu nepokretnost. Njegovo kopile, san o efikasnosti, već nas stolećima umrtvljuje, tamo gde mislimo da nas oživljava, jer to je samo lepše sanjani san o – razmeni stvari i ljudi, večni san o kupoprodaji.

Svetu je potrebna duhovna revolucija koja bi izmenila sve fundamentalne pretpostavke života, u političkim, socijalnim, ekonomskim revolucijama prošlosti tek varirane, i trajno nas oslobodila stečenih zavisnosti usled kojih materija odredjuje i našu duhovnost i našu moralnost, ukratko – sudbinu.

No comments: