Saturday, January 06, 2007

“Vremena reči” V deo

Moje će teme, ma gde živeo, ostati vezane za ono što smatram univerzalnim u istoriji i stvarnosti moje zemlje. Ne što bih ja bio nekakav naročit rodoljub, u tom respektu ja sam pre kosmopolit, već stoga što jedino te teme osećam kao stvarno svoje. Što se tiče mog odnosa spram istorijskih dogadjaja, o kojima pišem ili se spremam pisati, prostornom ili vremenskom udaljenošću, ali i prostim starenjem, on postaje slozeniji, ambivalentniji, manje konkluzivan, više sklon analizi nego sudu, ukratko konzervativniji u boljem smislu te reči.
*****
Studije, kojima se poslednjih godina bavim, pripomažu toj opreznosti u davanju konačnih sudova, mada moram priznati da mi, nakon njih, izvesne stvari izgledaju nejasnije nego kad o njima bezmalo ništa nisam znao.
*****
Uticaj stvarnosti na pisca, mada podsticajan, najčešće je nepovoljan već i zbog prirode književnog rada, koji je orijentisan prema zlu, i kojem je takozvano dobro tek ona logički nužna ali krtajnje neinteresantna polovina stvarnosti. »Negacija je piščev familijarni oblik prihvatanja stvarnosti«.
*****
Imati dobru kritiku znači za književnost isto što i za grad imati iskusne i sposobne saobraćajce. Snaga kritike nije u njenoj oštrini, već u njenoj tačnosti i nepristrasnosti. Ona najbolja je inspirativna i saradjivalačka.

FreedomOna rdjava i ne postoji, jer u knjizevnosti ne ostavlja trag trajniji od onoga što ga olupina ostavlja u vodi. Moral kritike je važan koliko i njena stručnost, njena selektivna sposobnost ili njena moć da utiče na jednu književnost. Nema ništa gore od nesposobnog kritičara, osim sposobnog – bez morala.
*****
Biti realan u svetu u kojem vam većina stvari nije jasna, apsurdno je. Smešno je praviti se pametan nad ambisom. Realizam, onakav kakav je definisan od istorije literature, mrtav je ne zato što su pisci izgubili poverenje u njegovu moć iskazivanja suštine sveta u kojem živimo, njegovih univerzalija, već što je sama ta realnost izgubila kontakt sa stvarnim suštinama sveta. Što je realnost postala privid iza kojeg se, kao iza sedam velova, nalazi možda i neka istina.
*****
Gradja je ono što odredjuje formu. Svako nasilje u tom odnosu, koji mora ostati spontan, narušiće jedinstvo ova dva vida književnog dela, od kojeg zavisi i njegov konačan umetnički efekat.
*****
Moj interes je usmeren prema suštini. Suština odbacuje beznačajnosti i sporednosti. Ona zahteva sav književni prostor za sebe. Ona je kao ameba koja te beznačajnosti jednostavno pretvara u vlastitu hranu, a zatim nekorisne izlučevine izbacije u ništavilo anonimnosti. Suština jednog života redovno je rasporedjena u nekoliko dramskih živčanih čvorova, nekoliko krupnih ganglija u kojima se sustiču i seku sve njegove koordinate.
*****
Krize su ferment koji izaziva ispoljavanje i najskrovitijih oblika i čoveka i njegovog naroda. Trošiti vreme na životne monotonije, a da one nisu preludijum za trenutke-prozore, u kojima će se taj život izraziti u svoj svojoj kontradiktornoj složenosti, znači nikad ne stići do suštine, nikad do univerzalija zbog kojih čitav taj trud jedino i vredi.

Kao što se opire sporednostima, jer je se ne tiču, suština ne priznaje ni slučaj, jer ga ne poznaje. Suština je zakon po kojem biće živi. Nezakonitosti, proizvoljnosti su joj strane. Ako se dogadjaju, zbivaju se izvan nje. Ali čim se njoj dogode, postaju one sudbinske. Ne što bi, možda, one to bile same po sebi, već što ih naša suština kao takve uzima.

Nepoznate unutrašnje veze spajaju datume naših proticanja, duboko ispod logičkog privida plete se mreža što spaja razna doba, mreža čiji će nam kroj zauvek ostati nepoznat. Tu i tamo prodre u naše dimenzije neki nagoveštaj i to je sve. A on se može naći samo u časovima u kojima čovek, pa prema tome i njegova književna projekcija, prolaze kroz naročita iskušenja, isto onako kao što izazivanje duhova nije moguć bez stanja transa.
*****
Pošto smo sebe iz svakog mita izuzeli, naravno da nam se čini da nam se sve dogadja slučajno, a najčešće i nezasluženo. Treba, medjutim, ostaviti malo mesta u svom srcu i za sumnju da će udarac kojim smo nekome razbili glavu možda nekog našeg potomka ubiti kad mu kao cigla na glavu padne.
****
Pisac je čovek koji lako može da upadne u zamke sopstvene taštine, a to je ljudska osobina koju smatram najpogubnijom. Zato se tudim, svesno, disciplinovano i tako reći programski da taštinu isključim iz svog ponašanja, iz svog mišljenja.
*****
Pisanje je pre svega posao za isposnike.
*****
Ja sam ubedjen da je duh premoćan i da snaga duha vodi svet.
*****
Iz te i takve slike Biblije (u Vremenu čuda) proizilazilo je da nikome ne treba verovati, naročito ne usrećiteljima, naročito ne striktnim ideologijama, zaključanim i zatvorenim zauvek, onima koje više ne mogu da se menjaju i koje radjaju dogmatizam i potrebu propovednika tih ideologija da svoje ideje ljudima silom naturaju. To po pravilu vodi diktaturi, oduzimanju prava na vlastita mišljenja, oduzimanju slobode.
*****
Ja sam potpuno svestan da čovek menja i sebe i svoja mišljenja, da mudar čovek mora da bude tolerantan prema švim mišljenjima, u svakom slučaju da ih tretira sa pažnjom i poštovanjem, iako se razlikuju od njegovih ideja i mišljenja, jer nikada nije isključeno da to jednog dana neće postati i njegove ideje i mišljenja.
****
Ja nisam čovek inspiracije, za mene je knjiga misaoni posao, možda i filosofski.
*****
Čovek koji nije upoznao veliki strah, nije kompletan čovek, kao i onaj koji nije otkrio veliku tugu ili veliku radost.
*****
Kada su posredi značajne stvari, odredjivanje životnog puta, moralnog stava, pitanja savesti, tu sam ja odlučan i definitivan i menjam mišljenje samo kada me na to nateraju nova saznanja i novi argumenti koje ne mogu da pobijem. U svemu drugom prilično sam nesiguran, i to nisam bio ranije, jer sam ranije manje znao. Ako čovek više čita, više konzumira tudja iskustva, više je u dodiru sa stvarnošću, čini se da je prirodno da bude sve nesigurniji.

No comments: