Saturday, January 27, 2007

“Vreme reči” XVII deo

Prvi koraci demokratije, indukovano su nespretni. Nije to prirodna, simpatična nespretnost deteta koje se uči hodu, nego šeprtljanje zrelog čoveka, zgodjenog kapljom poluvekovne duhovne i moralne paraplegije, koji je, usled otkazivanja krvlju natopljenih komandnih centara u kolektivnom nacionalnom mozgu, zaboravio normalno da korača, te se tome ponovo uči.
_corbiere_lighthouseNo, gde je tu namerna nespretnost? Zar to koprcanje pileta sa odsečenom glavom, umesto ljudskog hoda, pod ovim okolnostima takodje nije prirodno? Pa, bilo bi da naučeni koraci nisu pogrešni, a pogrešni su zato što našu rehabilitaciju pošle istorijskog šloga nadgledaju “lekari” koji su sami paraplegičari, već odavno odviknuti od prirodnog ljudskog hoda, “lekari” koji, u stvari, nikad i nisu znali kako se dobro korača.
*****
Poraz demokratske opcije vidim kao privremeno odlaganje njene buduće pobede. Kad kažem “privremeno”, nemojte me hvatati za reč i gledati u sat, čak ni u kalendar. Kada ste na robiji dugo, kao što sam ja bio, godina-dve više ne znači vam mnogo, i tu ste u prednosti nad večitašem, osudjenikom na večitu robiju, koji nema šta da čeka. Mislim zato da se treba ponašati kao da smo osudjeni na vremensku kaznu, ništa više.
*****
Ne mislim da je naš narod izgubio vitalnost. Nadam se da posredi nije vitalnost već njena orijentacija. Umesto da se posveti napretku, iscrpljivala se u pukom preživljavanju, ponekad i u takozvanom “snalaženju”.
*****
Narod ne reprezentuju radikalni uzorci, paradigme ekstremne vrline ili ekstremnog zla, genija ili maloumnosti, heroizma ili kukavičluka, velikodušnosti ili sebičnosti; čini ga zlatan statistički presek, prosek osrednjosti, amalgam podnošljivih mana i umerenih vrlina.

U kritičnom času ne uzdam se u Herakla, uzdam se u Odiseja. Ne u Heroja, Mudraca, Sveca nego u Zlatan prosek miliona gradjana, jer će od njegovog nivoa sve zavisiti. A on je u svakom narodu sačinjen od ljudi zemlje koji znaju da se staraju o svojim interesima.

Boljitak ne očekujem od uzvišene i za kopiranje nemoguće Vrline, ni od slepe spremnosti na nove žrtve – jer smo i u tom pogledu zagrebali dno ćupa – već od praktičnog razuma, pan-metron-ariston mere i uvidjanja da je zajednica, pored etničkog jedinstva, njegove protekle istorije, njenog Mita i Duha, u prvom redu tekući kompromis najčešće protivrečnih interesa.

Definisanje i zaštita te istine u vidu Pravila igre, najviši je, bar dosad, oblik gradjanskog Zakonika; njeno unapredjenje odredjuje model i uspeh savremenih gradjanskih državnika; a poštovanje te istine, opet bar za sada, najviša je gradjanska vrlina. To, dabome, ne zvuči rimski, ali ni mi, današnji Srbi, pogotovu mladi, ne živimo u republikanskom Rimu, niti smo na epskom moralu Scevole ili Sindjelića odgajani. Ne zaboravimo to da se opet ne razočaramo.
*****
Od budućnosti očekujem najmanje – da je uopšte bude. Najviše – što i Talmud. Mudra nas knjiga upozorava da smo osudjeni, ne samo na nesavršenost, nego i na nedovršenost. Dano nam je da na Delu radimo, ali nam nije dano da ga završimo. Čak ni da znamo hoće li se ikad i kako završiti.

Radimo na demokratiji, na Delu i u tome nas niko ne može zaustaviti. Ali nam ni uspeh niko ne može garantovati. Jer, ne radimo na uspehu nego na Delu. Ako je Delo vredno uspeha, on će doći. Savršeno je nevažno hoćemo li mi u njemu uživati. Uživaće drugi, a to je smisao rada na Delu.

Lično nisam pristalica stradanja – ni svog, tudjeg pogotovu – osim kad sam na njega prinudjen, a onda ga primam kao segment, nipošto odrednicu svoje sudbine. Ako smo stradali, kao što jesmo, prirodno je da o tome pišemo. Da smo srećniji, umeli bismo valjda s istom akribijom pisati o sreći.

Zbog čega da sreća bude tema niže vrste? Ona je, možda, za nas, umetničke mizantrope, manje zabavna, teže obradiva, to priznajem, ali ima pisaca koji su se i u njoj kao temi sjajno snalazili. Ne verujem da stradalnički motivi vraćaju našu književnost – hrišćanstvu. Možda će ovo zvučati paganski, ali za mene je vera u Boga radost, radost u najvišem smislu, nipošto patnja, bol, trpljenje.
*****
Ja sam u Boga verovao i kada sam pisao “Vreme čuda”, samo sam s božanskom prirodom Hrista imao problem.
*****
Što je učinjeno, učinjeno je. Ne briše se što u Knjigu života udje.

No comments: