Saturday, January 20, 2007

“Vreme reči” XII deo

Što se tiče praktičnih, svakodnevnih, razume se da znam razliku izmedju dobra i zla, kao što je uostalom svi znamo, dok se ona izvodi iz zajedničkog morala, odgoja i civilizacionog kruga. Znamo da je ubiti čoveka moralno nedopušteno. Ali u ratu, taj isti postupak ne samo da je dopušten, on je i –moralno poželjan. Za ono za šta se u miru postaje kriminalac, u ratu se postaje - heroj.

botticellie1000-1 (Šta se, medjutim, promenilo? Samo motiv. A to znači da se čovek može ubiti ako za to postoje opštepriznati dobri motivi. Kao što se i laž može izreći ako ona služi istini. Kao što se i porobljavati sme ako je cilj – sloboda.) Čim se nešto izvuče iz života i preseli u ideju o životu, pojmovi se menjaju i sve je dopušteno. I laži da budu istina, i zločinu da igra vrlinu.

Sve dok našim pojedinačnim ponašanjem budu vladala jedna Pravila igre, a Vrstama, nacijama, zajednicama, druga, mahom oprečna, sve dok smo pod upravom dva, medjusobno antagona morala, od koji nam jedan zabranjuje ono što drugi preporučuje, kakve imamo izglede na neku zajedničku, pouzdaniju, trajniju istinu?
*****
Svet je mnogo lakse i brže unistiti nego ga sačuvati, pogotovo unaprediti (pod uslovom da o stvarnom napretku imamo neki pouzdan koncept). Da ga unistite, potrebno vam je nekiloko dobro organizovanih i pametno upotrebljenih minuta; za neko bitno usavrsavanje ni vekovi rada, strpljenja, razumevanja i srece nisu dovoljni.
*****
Nemam zbilja nikakvu ideju o tome ko bi svet mogao da spase, a bogami, ni da li bi to bilo najbolje što se za njega može učiniti. Znam jedino da umetnost nema tu šta da traži. Ona može biti samo muzička pratnja. S njom se lakše umire, ali ni ona od smrti ne spasava.
*****
Moralna odgovornost savremenog intelektualca i pisca je u - vršenju dužnosti. A njegova najviša dužnost u zadovoljavanju savesti, svoje mere za dobro i zlo. I to bez obzira na posledice. Po njega, razume se, ne po svet. Jer su poznati i oni, i intelektualci medju njima, koji su, tokom zadovoljavanja vlastite savesti pomorili milione, a sami uspeli da umru u krevetu.
*****
Dok je mlad, čovek još nešto i radi da promeni svoj život; u starosti ne preostaje mu drugo nego da o njemu i svojim propuštenim šansama – filosofira. Ma koliko dobro filosofirao, njegove ideje o životu mogu koristiti samo nekome drugome, nekom mladjem, ako taj bude imao pameti i volje da ih upotrebi.

I politička misao (ili besmisao), kao projekt promene života, dominantna mahom u mladjem društvu, koje se još nada nekoj budućnosti. Kad ostari, i ono će filosofirati o svojoj istoriji kao o nečemu što je moglo ispasti bolje nego što je ispalo, a stvarne konsekvence, neku eventualnu korist, može, ako hoće – a najčešće neće – izvući neko drugi.

Svemu, dakle, ima vreme. Vreme kad se mnogo radi, pa i mnogo greši, a malo misli, i vreme kad se mnogo misli, a malo radi, pa i greši, jer za sve je već kasno.
*****
Kao pojedinac zavisim od društva, jer u njegovim su institucijama smešteni uslovi mog života (bar oni koje reguliše i kontroliše zajednica, i ideje iza nje), i moj će stav prema njegovoj politici zavisiti od vrste života što ga omogućuje meni i mojim sugradjanima, ukoliko se mi, u medjuvremenu, možemo dogovoriti kakav život zaista želimo.
*****
Nalazimo se u svetu i u životu u kojem ima jako mnogo tajni, pa čak i one tajne koje mi mislimo da smo otkrili, pokazuju se, u stvari, kao nove neistine.
*****
Ja odvajam čoveka i gradjanina od pisca. Mislim da piscu treba mnogo više opraštati, a gradjaninu – ništa.

No comments: