Friday, January 19, 2007

“Vreme reči” XI deo

Mislim da su problemi suštinski uvek isti i biće to sve dok Vrsta ima ovu prirodu, dok je u ovom modelu čovečnosti, ali da njihova rešenja nisu uvek ista. Mimo univerzalne, mitske potke postoje i ekskluziviteti (ne tek dekorativni), svojstveni samo jednom vremenu. Pletivo je isto, ali su šare različite, i one, upravo te šare, a ne pletivo, predmet su književnosti.

antonchristian_020_120Pletivo je tema drugih disciplina, premda, naravno kao najuniverzalnija od svih, mazda čak i od filosofije, ne može u potpunosti izbeći da se i njime bavi. Pletivo, najzad, utiče na kakvoću šara, kao što od ovih zavisi izgled pletiva.
*****
Mislim, zapravo, da, upravo s tih razloga, književnost treba, koliko god joj je to moguće, da izbegava projiciranje naših problema u prošlost i da je doživljava kao da sadašnjosti nema, kao da je ta prošlost poslednja ljudska stvarnost do koje je istorija dospela.

Pogotovu bi morala da se okane suda – izvan suda samog doba, suda za koji je ono sposobno – jer za njega nije ni pozvana, ni za to dovoljno opremljena. Sud valja ostaviti disciplinama koje za sebe drže da su naučne. (Premda, istini za volju, istoriografija liči ponekad na neuspelu literaturu, a uspeo istorijski roman na pravu istoriju.)

Da bismo neko davno doba vaskrsli, moramo ga najpre razumeti. A kako cemo ga razumeti, ako smo ispunjeni predrasudama, koje, često, nisu ništa drugo nego naša današnja “razumna” shvatanja? Kako ćemo dočarati uzvišenost starogračkih homoseksualnih prijateljstava, ako ih se gnušamo? Kako objasniti dogadjaje koji se protive našoj aktuelnoj logici? Postupke koje prosto ne shvatamo (i zato što ih uistinu ne shvatamo, dajemo im pogrešna objašnjenja, koja, u medjuvremenu, shvatamo, i tako smo objašnjenje razumeli, ali je sam postupak i dalje ostao nerazjašnjen.)
*****
Izgleda da je popularno mišljenje kako je za dobar istorijski roman dovoljna dobra dokumentacija. Otprilike tako dobra kao za neki naučni referat. Jeste, ako se zadovoljavate istorijskom lešinom. Ako želite živu istoriju, morate otići daleko iza dokumenta i tzv. fakata. A tamo vas može odvesti samo – imaginacija. Usmerena imaginacija, ona nadahnuta faktom, ne – bilo koja.
*****
Ne verujem da je svaka inovacija – avangardna. One koje se prihvate postaju to tek naknadno, tek kada udju u klasiku.
*****
Ne vidim da umetnost odgovara na suštinska pitanja savremenog čoveka, ali me teši da na ta pitanja i ništa drugo ne odgovara. Na takva pitanja mogu verodostojno odgovoriti jedino naši životi. Kako odgovaraju, vidimo iz prošlosti i sadašnjosti. A iz toga, bojim se, i kako će odgovarati u budućnosti.
*****
“Princip nemešanja” je bitan da bi delo moglo živeti svojim, a ne piščevim životom, izražavati svoje, a ne piščeve istine. Prirodne istine jednog dobrog književnog dela večne su i univerzalne, a piščeve najčešće i ograničene i prolazne. Ali, ovo nemešanje nema nikakve korespondencije s nemešanjem u strukturu dela, koje kao da izvesne škole piscu preporučuju. Prvo nemešanje vodi prirodnom Redu, drugo neprirodnom Haosu.
*****
Da bi neko “osvojio prostor za svoju istinu”, potrebno je najpre – da je ima. Šta će mu, inače, prostor? Za poluistine, sumnjive, nesigurne, privremene istine njega uvek ima dovoljno. Za one prave, definitivne, poslednje, nikakav prostor i nije potreban. Ko takvom istinom raspolaže, uvek će za nju imati prostora. Taj prostor biće obezbedjen snagom istine.
*****
Ja raspolažem samo brojnim sumnjama. Mnoštvom pitanja, bez odgovora. Nizom jednačina, bez rezultata. Masom neizvesnosti, bez ijedne izvesnosti. Ne poznajem još nijednu opštu istinu koju bih, čista srca i uma, spokojne savesti, smeo na bilo kakvom prostoru da branim.

Ono što mi se čini da bolje prepoznajem, to je – laž. (Ali to još ne znači da i istinu znam.) Pre znam šta svakako nije dobro, nego šta je izvesno dobro. Više šta nikako ne treba raditi, nego šta svakako treba da se radi.

No comments: